U proljeće 1992. godine, dok se nad Bosnom i Hercegovinom nadvijala prijetnja rata, odbrana nije počela naredbom, već instinktom. Prije odluka, prije formacija, prije uniformi, postojali su ljudi, građani, pojedinci bez jasne komande, često bez oružja, ali s jasnom sviješću da dolazi vrijeme u kojem će se morati stati između života i uništenja.
Dok su politički i vojni procesi kasnili za stvarnošću na terenu, prvi otpor već je bio u toku. U gradovima poput Sarajeva, ali i širom zemlje, formirale su se nevidljive linije odbrane sastavljene od komšija, prijatelja, radnika i studenata. Nisu imali strategije razrađene u kabinetima, niti logistiku velikih armija, ali su imali ono što će se pokazati presudnim: odlučnost da ne prepuste zemlju bez borbe.
Nasuprot njima stajale su organizovane i naoružane sile, pobunjeni Srbi predvođeni Radovanom Karadžićem, uz podršku Jugoslavenske narodne armije te politički i vojno oslonjeni bosanskohercegovački Hrvati. U takvom odnosu snaga, činilo se da je otpor unaprijed osuđen. Ipak, upravo u toj neravnoteži rađala se jedna druga vrsta snage, snaga improvizacije, snalažljivosti i tihe hrabrosti.
Prvi branioci nisu čekali da budu pozvani, oni su sami prepoznali trenutak. Organizovali su se u malim grupama, često tajno, oslanjajući se na rijetke iskusne pojedince i na ono malo oružja što se moglo pronaći, nabaviti ili sakriti. Njihove akcije, od izvlačenja opreme do smjelih diverzija, bile su više od taktičkih poteza – bile su poruka da otpor postoji.
Iz tih početnih, gotovo nevidljivih struktura, nastat će organizovana odbrana, a kasnije i Armija Republike Bosne i Hercegovine. No, u temelju te vojske ostaje upravo ova prva faza, kada su se linije fronta crtale voljom ljudi.
Ovo je priča o tim prvim danima. O ljudima koji nisu znali hoće li uspjeti, ali su znali da moraju pokušati.
Prije nego što je Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine 8. aprila 1992. donijelo odluku da se sve naoružane formacije branilaca stavljaju pod jedinstvenu komandu i jedinstvena obilježja Teritorijalne odbrane RBiH, odakle će se kasnije formirati i Armija Republike Bosne i Hercegovine, u odbranu Sarajeva i drugih gradova u zemlji stale su neformalne grupe građana i pojedinci koji su shvatili kakvo se zlo sprema i da mu se mora suprotstaviti.
Dok su pobunjeni Srbi predvođeni Radovanom Karadžićem imali na svojoj strani Jugoslavensku narodnu armiju, a bosanskohercegovački Hrvati dobijali vojnu i političku podršku iz susjedne Hrvatske, branioci Bosne i Hercegovine su se organizirali sami, oslonjeni isključivo na hrabrost, s malo naoružanja i pod embargom.
Rađene su tada i brojne pametne varke, kako bi neprijatelj pomislio da su branioci posve dobro naoružani. Taj disbalans nikada nije u potpunosti okončan, ali kada je Armija RBiH iole došla na nivo neprijatelja u naoružanju, krenule su velike oslobodilačke akcije koje su zaustavljene Dejtonskim sporazumom.
O početku se to moglo činiti nemogućim, osim hrabrim braniocima. Isprva, obranu Bosne i Hercegovine pokušali su organizirati uglavnom entuzijasti i jedan broj ljudi s vojnim iskustvom i obrazovanjem.
Emin Švrakić, osnivač Zelenih beretki, je 10. juna 1991. godine u sarajevskom Domu milicije izašao pred javnost i saopćio da ima više od 400 pripadnika koji su spremni braniti Bosnu i Hercegovinu. Zelene beretke će kasnije biti uključene u neke od ključnih bitaka za odbranu Sarajeva. Npr. zajedno s pripadnicima Teritorijalne obrane, policije, članovima Patriotske lige, Zelene beretke će učestvovati u izvlačenju oružja, municije, opreme i vozila iz baze MUP-ovih specijalaca u Krteljima.
Također, JNA je zabilježila da su u toku noći sa 17. na 18. april 1992. godine, od 03.00 do 05.00 sati „Zelene beretke“ i specijalci MUP-a BiH izvršili napad na fabriku „Pretis“ u Vogošći, i odvezli „sedam kamiona, od čega dva s municijom”.
Paralelno s osnivanjem Zelenih beretki, iz Savjeta za nacionalnu odbranu pri Stranici demokratske akcije (SDA) nastala je Patriotska liga Bosne i Hercegovine. U monografiji Prvog korpusa Armije RBiH opisana je kao najznačajnija pojava u sferi paralelnog vojnog organizovanja u Bosni i Hercegovini.
Ozbiljniji koraci u organizaciji odbrane u okvirima Patriotske lige preduzeti su od početka jeseni 1991. godine, nakon što je proglašenje slovenačke i hrvatske državne nezavisnosti rezultiralo kratkim slovenačkim ratom i početkom krvavog rata u Hrvatskoj i nakon gomilanja ogromnih snaga JNA povučenih iz ovih zemalja na teritoriju Bosne i Hercegovine.
U novembru 1991. u Hrasnici je Glavni vojni štab Patriotske lige BiH izdao Uputstvo o pripremi i organizovanju Patriotske lige za odbranu suverene Bosne i Hercegovine, koje je u decembru dostavljeno do općinskih štabova Patriotske lige.
Tako se krajem 1991. godine ova struktura počela uobličavati u široko zasnovan sistem gotovo identičan teritorijalnoj odbrani, u čijoj osnovi je bila mreža teritorijalnih vojnih i političkih štabova. Na vrhu organizacije bio je Glavni štab Patriotske lige za Bosnu i Hercegovinu, na čijem čelu se našao bivši oficir JNA i kasniji general Armije RBiH Kemo Karišik.
Na srednjem nivou organizacije bili su regionalni štabovi (Bihać, Prijedor, Livno, Doboj, Tuzla, Zenica, Sarajevo, Goražde, Mostar), dok su osnovu činili općinski štabovi.
Regionalni štab Patriotske lige Sarajevo je s ustrojavanjem i organizacijom počeo u septembru 1991. Organizacijski je objedinjavao pod svojom nadležnošću općine: Breza, Centar, Fojnica, Hadžići, Han-Pijesak, Ilidža, Ilijaš, Kiseljak, Kreševo, Novi Grad, Novo Sarajevo, Olovo, Pale, Rogatica, Sokolac, Stari Grad, Trnovo, Vareš, Visoko i Vogošća.
U cijeloj ovoj šemi radi se o zamišljenoj vojnoj strukturi u kojoj je najveći dio jedinica postojao samo na papiru, sačinjena na anketnoj osnovi gdje su ljudi iskazali spremnost da brane zemlju u slučaju rata.
U većini slučajeva ove jedinice nikada nisu bile okupljane i postrojavane, nisu bile uopće naoružane niti je s njima izvođena bilo kakva aktivnost.
Tek su manje grupe aktivista Patriotske lige tajno okupljane i s njima se izvodila skraćena osnovna vojna obuka i upoznavanje s borbenim sredstvima koja su bila na raspolaganju. Obuku su uglavnom izvodili aktivni oficiri koji su od jeseni 1991. godine počeli napuštati JNA i stavljati se na raspolaganje odbrani zemlje.
Ove manje borbene grupe su i jedine koje su do početka agresije na Bosnu i Hercegovinu bile naoružane, za šta su ograničene mogućnosti stvorene nakon što su hrvatske oružane snage zauzele dio garnizona JNA u Hrvatskoj.
Od hrvatskih oružanih snaga je nabavljeno i u Bosnu i Hercegovinu do proljeća 1992. uvezeno nekoliko hiljada cijevi pješadijskog naoružanja.
Početkom februara 1992. godine, prema procjenama Glavnog vojnog štaba Patriotske lige Bosne i Hercegovine, u slučaju potrebe u njenim sastavima bi, prema anketnim spiskovima jedinica, moglo biti angažovano oko 80.000 ljudi.
Procijenjeno je da bi od ovog broja lakim naoružanjem moglo biti naoružano do 25 posto ljudi, dakle maksimalno 20.000 na području cijele Bosne i Hercegovine.
Ovo naoružanje je iz ilegalnog uvoza ili se nalazilo u vlasništvu građana kao lovačko, sportsko, trofejno oružje i slično.
Snage odbrane grada: Teritorijalna odbrana RBiH, Ministarstvo unutrašnjih poslova RBiH, Patriotska liga, Zelene beretke i drugi organizovani patrioti, nakon početka agresije objedinjene su pod komandom Regionalnog štaba Teritorijalne odbrane Sarajevo.
Početkom jula 1992. ustrojene su Oružane snage Republike Bosne i Hercegovine i u okviru njih Armija Republike Bosne i Hercegovine. Zatim je 18. augusta donesena odluka o formiranju korpusa u sastavu Armije RBiH, na osnovu koje je formiran i 1. korpus sa sjedištem u Sarajevu.