Kada je 1914. godine izbio Prvi svjetski rat, Bosna i Hercegovina je bila dio Austro-Ugarske Monarhije, a njen narod pozvan je da služi u njenoj vojsci. Iz Bosne i Hercegovine formirane su četiri pješadijske regimente, s domicilima u Sarajevu, Banjoj Luci, Tuzli i Mostaru.

Bosanske jedinice tokom rata stekle su reputaciju najhrabrijih i najizdržljivijih trupa u cijeloj austrougarskoj armiji. Prema historijskim izvorima, bosanski vojnici su pokazali izuzetnu sposobnost opstanka pod teškom vatrom, disciplinu u napadima i spremnost na ofanzivnu borbu čak i kada su drugi pukovi zazirali od najtežih zadataka.

Posebno se ističe Druga bosanskohercegovačka regimenta koja je zabilježila najveći broj odlikovanja u Monarhiji. Ova jedinica primila je 42 zlatne medalje za hrabrost, najviše u cijeloj austrougarskoj vojsci. Zlatna medalja za hrabrost bila je najviše ratno odlikovanje Monarhije i dodjeljivana je samo za najveću hrabrost na ratištu.

Najznačajniji uspjeh Druge regimente desio se 7. juna 1916. godine u bici na Monte Meletti. Tamo su pripadnici regimente, boreći se protiv talijanskih snaga u izuzetno teškom planinskom terenu, ostvarili odlučujuću pobjedu koja je imala veliki utjecaj na dalji tok borbi u tom sektoru. U toj bici austrougarski izvještaji navode da su bosanski vojnici često bili ti koji su probijali linije i držali položaje kojima su drugi zapovjednici težili.

U istoj bici Druga regimenta je pretrpjela velike gubitke, poginulo je 208 pripadnika, većina Bošnjaka, dok su protivničke snage imale znatno više mrtvih i ranjenih. Razlog takvoj reputaciji bio je u snažnoj međusobnoj povezanosti boraca.

Postoje spisi o situacijama u kojima drugi pukovi nisu htjeli krenuti u napad ako među njima nisu bili pripadnici bosanskih regimenti, jer su znali da bosanski borci neće u borbi ostaviti ranjene saborce i neće napustiti položaj. Takvo ponašanje je inspirisalo i uzdizalo moral ostalih trupa.

Uniforma bosanskih regimenti imala je i simboličnu komponentu. Bosanci su nosili fes kao dio uniforme, znak koji je protivniku postao toliko poznat da su čak i pripadnici drugih trupa Austro-Ugarske povremeno nosili fes da bi ih doživljavali kao “Bošnjake” u borbi, jer taj znak izaziva respekt.

Zabilježeno je da su druge trupe austrougarske vojske naučile učiti ezan i ponavljale ga pet puta dnevno, kako bi neprijatelj mislio da su pred njim Bošnjaci.

Zanimljivo je da su o ovom periodu pisali i drugi kao što je Werner Schachinger u knjizi  „Die Bosniaken kommen!“ (Bošnjaci dolaze!), ili major Pero Blašković u svom djelu: „Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu“.

Opisi hrabrosti bazirani na istini, izazivaju divljenje i ponos. Ovaj historijski period u savremenoj Bosni i Hercegovini često ostaje nedovoljno obrađen u školskim programima i javnom pamćenju. Zapušteno sjećanje na ovu hrabrost dovodi do nerazumijevanja duboke tradicije vojnog i zajedničkog otpora koja se proteže kroz cijelu historiju Bosne. Iako je to bilo često za ostvarivanje tuđih ciljeva, ovdašnji ljudi su istovremeno branili čast i ime ove zemlje svuda po svijetu.

Ta tradicija je u potpunosti prisutna i u odbrani Sarajeva 1992. godine. Kada je grad bio pod opsadom, stanovnici su se organizovali na način koji podsjeća na herojsku disciplinu bosanskih regimenti. Hrabrost i jednih i drugih u različitim epohama je zadivljujuća.

Ta hrabrost će inspirisati sve buduće generacije.