U ratu koji je razorio Bosnu i Hercegovinu i pokušao je svesti na linije razdvajanja, postojala je i jedna druga linija. Nije bila ucrtana na mapama, niti određena rovovima. Bila je to linija između ideje podjele i ideje zajedničkog života.
Na toj liniji stajala je Armija Republike Bosne i Hercegovine.
Dok su druge vojske nastajale na principu etničkog okupljanja i isključivosti, ova je, gotovo prkosno, okupljala različitosti. U njenim redovima nisu stajali samo vojnici, stajala je ideja da država pripada svima koji u njoj žive. U vremenu kada je ime često određivalo sudbinu, Armija RBiH pokušavala je dokazati da karakter može biti jači od identiteta, a izbor važniji od porijekla.
U opkoljenom Sarajevu, pod granatama i snajperima, nastajale su priče koje su rušile pojednostavljene slike rata, priče o ljudima koji su, uprkos svemu, birali da ostanu zajedno.
Ovo je priča o izboru u vremenu kada su izbori bili svedeni na najteže moguće. O ljudima koji su, uprkos pritiscima, strahu i nepovjerenju, ostali vjerni ideji da se može braniti država bez mržnje prema drugom.
Zato je multietnički karakter Armije RBiH više od historijske činjenice, on je svjedočanstvo da ni u najdubljem mraku nije nestala mogućnost zajedničkog života.
Jedan od najpoznatijih tenkista Armija Republike Bosne i Hercegovine, Slaviša Šućur, Armiju je opisao ovako:
„Bila je to jedina vojska nastala na prostorima nekadašnje Jugoslavije koja je zagovarala zajednički život svih naroda, svih Bosanaca i Hercegovaca bez obzira na religiju“.
Nagrađen za hrabrost tokom odbrane Sarajeva najvišim ratnim priznanjem Armije, Zlatnim ljiljanom, pripadnik 1. slavne – 111 viteške brigade Armije RBiH, Slaviša Šućur također otkriva još jedan važan karakter Armije RBiH.
U decembru 1993. godine, možda najtežom godinom za Sarajevo tokom četverogodišnje opsade, odjekivale su riječi Šućura izgovorene u jednom intervjuu:
„Ponosan sam izuzetno na jednu činjenicu, da nikada, kao borac ove Armije, nakon stotina ispaljenih granata nisam gađao civile … Uvijek sam gađao sredstva, jednostavno položaje koji su sijali smrt po gradu. Koji i dan danas evo siju smrt. Sjednu i gađaju grad, ne mogu da promaše, ljudi ginu. Ja sam uvijek gađao te haubice, PAT-ove, PAM-ove, te ružne sprave koje se zovu sijači smrti“.
Za razliku od etnički organizovanih srpskih i hrvatskih vojnih formacija, Armija Republike Bosne i Hercegovine je u svojim redovima okupljala pripadnike svih naroda i građana BiH.
Iako su Bošnjaci činili većinu zbog demografskih i ratnih okolnosti, značajan broj Srba, Hrvata i ostalih građana BiH ostao je dosljedan ideji zajedničke države. Njihova uloga često je bila dodatno teška, suočavali su se s pritiscima, prijetnjama i nepovjerenjem, ali su ipak birali da ostanu i brane svoje gradove i komšije.
Prema monografiji Prvog korpusa Armije RBiH, korpus je 1992. godine brojao nešto više od 55.000 ili 91,8 posto Bošnjaka, 1.566 ili 2,6 posto Srba, 2.330 ili 3,8 posto Hrvata i 1.073 ostalih. Kako je rat odmicao, te brojke su se mijenjale.
Nebošnjaci u redovima Armije RBiH pobijali su ključnu tezu srpske propagande, da se u Bosni i Hercegovi vodi vjerski rat.
Srbi i Hrvati ne samo da su se borili na strani Armije, već su neki od njih postali simboli građanskog otpora i lojalnosti državi Bosni i Hercegovini.
Prije nego što je preminuo u aprilu 2021, general Armije RBiH Jovan Divjak je ostavio oproštajno pismo.
„Dragi pripadnici Armije RBiH, na vama je da sudite kakav sam bio kao vojnik, profesionalac, čovek, saborac. Takvog me zapamtite i pričajte vašim najbližima. To je najčasniji period u mom profesionalnom životu. Veoma cenjeni pripadnici Armije RBiH, budite ponosni na vaš doprinos u odbrani Bosne i Hercegovine u historijskim granicama i očuvanju građanske i sekularne višebrojne zajednice. Na tim temeljima odgajajte vaše porodice. Nikome ništa nismo oduzimali i sprečavali da poseduju svoje”.
Kao simboli odbrane Sarajeva od srpskog agresora istakli su se i Stjepan Šiber, general hrvatske nacionalnosti, koji je obavljao visoke dužnosti u Generalštabu Armije RBiH.
Posebno mjesto u odbrani Sarajeva zauzima Dragan Vikić, komandant Specijalne jedinice MUP-a RBiH, koji je sa svojim saborcima dao nemjerljiv doprinos u najtežim danima 1992. godine.
Vinko Šamarlić, džudista, ratni komandant i jedan od simbola otpora u glavnom gradu poginuo je 8. juna 1992. u borbama u sarajevskom naselju Hrasno Brdo. Na Olimpijskim igrama u Barceloni trebao je braniti boje Bosne i Hercegovine.
Među istaknutim oficirima bili su i Čedomir Domuz i Zoran Čegar. Tu su i Mihajlo Petrović, Ilija Jurišić, kapetan Željko Jagić, Rade Zoranović…
Da, nepravda je isticati samo njih, bile su ih još hiljade i hiljade, hrabrih, postojanih, pravednih i istinskih patriota, i to ne samo u redovima Armije BiH. Tu su bili brojni nebošnjaci ljekari, vatrogasci, radnici, svijet koji voli Bosnu i Hercegovinu i pravdu.
Nepravda je čak i govoriti ili pisati o ovome, jer je naš pogled drugačiji, nama je daleko važniji kakav si čovjek nego koje si nacionalnosti. Ali, neprijatelj Bosne i Hercegovine potencira na podjelama, a ovo je samo odgovor i njima i svijetu o imenima koja su nas vječno zadužila da pamtimo, poštujemo i gradimo takvu Bosnu i Hercegovinu.
Sva ta imena svjedoče da odbrana Bosne i Hercegovine nije bila pitanje etničke pripadnosti, već opredjeljenja za očuvanje države i zajedničkog života.
Multietnički sastav Armije RBiH nije bio samo formalna činjenica, već i politička poruka. U trenutku kada su nacionalne podjele razorile društveno tkivo zemlje, postojanje vojske u kojoj su zajedno djelovali pripadnici različitih naroda predstavljalo je snažan simbol otpora ideologijama podjele i etničkog čišćenja.
Multietničnost Armije RBiH i danas ostaje važna tema u razumijevanju karaktera rata u Bosni i Hercegovini. Ona potvrđuje da sukob nije bio jednostavna slika „narod protiv naroda“, već složen proces u kojem su mnogi građani, bez obzira na ime i prezime, branili principe međunarodno priznate države.
Priče o oficirima i borcima različitih nacionalnosti podsjećaju da je u najtežim vremenima postojala i drugačija Bosna i Hercegovina, ona u kojoj su lojalnost, solidarnost i zajednička sudbina bile jače od podjela.
Upravo ta dimenzija čini multietnički karakter Armije RBiH jednim od ključnih elemenata njenog historijskog identiteta.