Odbrana Sarajeva i Bosne i Hercegovine 1992. godine vođena je na više frontova. Pored vojnih linija, postojala je i civilna odbrana, sistem koji je omogućavao opstanak grada pod opsadom. U tom sistemu posebno mjesto zauzimalo je zdravstvo, čiji su radnici djelovali pod stalnom snajperskom i artiljerijskom vatrom, štiteći živote civila i branilaca.
Jedna od prvih žrtava civilne odbrane bila je prim. dr. Silva Rizvanbegović (1948–1992), ljekarka Hitne pomoći u Sarajevu, koja je poginula 17. maja 1992. godine, u 44. godini života, na humanom zadatku spašavanja ranjenih građana Sarajeva. Silva je tako postala trajni simbol ljekarske etike, hrabrosti i čovječnosti.
Ubistvo doktorice Silve: Silva Rizvanbegović ubijena je snajperskim hicem dok se nalazila u vozilu Hitne pomoći koje se kretalo ulicom pored tadašnje Saobraćajne milicije, kasnije poznate kao „Aleja snajpera“. Snajper je pucao iz kasarne. Nekoliko dana ranije, i sama je bila ranjena tokom obavljanja dužnosti, a u trenutku pogibije još je nosila zavoj na ruci. Iako kao šefica smjene nije bila obavezna lično pratiti transport, odlučila je preuzeti odgovornost i biti uz pacijente.
U prvim danima opsade, Hitna pomoć imala je ključnu ulogu u zbrinjavanju ranjenih i evakuaciji teško povrijeđenih osoba, a često pod direktnom neprijateljskom vatrom. Zdravstveni radnici obavljali su svoje zadatke u jasno obilježenim sanitetskim vozilima i uniformama, uživajući posebnu zaštitu prema Ženevskim konvencijama, koje jasno propisuju da medicinsko osoblje i sredstva koja se koriste u medicinske svrhe ne smiju biti meta napada. Ubijanje zdravstvenog radnika u obilježenom vozilu predstavlja teško kršenje međunarodnog humanitarnog prava i pokazuje da tokom agresije na Sarajevo ta zaštita nije poštovana. Napadi na zdravstvene radnike i sanitetske ekipe bili su dio šireg obrasca ugrožavanja civilne infrastrukture i sistema koji su održavali život u opkoljenom gradu.
U istom periodu, 6. maja 1992. godine, ubijen je i doktor Juso Ahmetspahić, neurohirurg, pogođen granatom u svom domu na Bistriku. Preminuo je na Klinici gdje je radio. Njihova stradanja potvrđuju da, još od početka opsade, zdravstveni radnici nisu bili pošteđeni ratnog nasilja, iako su njihovi zadaci bili isključivo spašavanje ljudskih života.
Doktorica Silva Rizvanbegović bila je dio civilne odbrane Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Njena hrabrost i profesionalnost ostale su duboko urezane u sjećanje Sarajki i Sarajlija. Ubijena u bijelom mantilu, u sanitetskom vozilu, dr. Silva Rizvanbegović postala je simbol humanizma u vremenu totalne dehumanizacije i destrukcije. Njene kolege i prijatelji pamte je kao izuzetno plemenitu, odmjerenu i dostojanstvenu ženu, ljekarku i lidericu. Kao šefica smjene bila je uzor drugima, smirena, odlučna i spremna da prva stane tamo gdje je najopasnije. Nije tražila od drugih ono što sama nije bila spremna učiniti.
Za svoj život i djelo posthumno je nagrađena najvišim priznanjem Internacionalne lige humanista.
Danas jedna ulica u sarajevskom naselju Stup nosi njeno ime, a ispred zgrade Hitne pomoći postavljena je spomen-ploča u znak sjećanja na nju.
Njena smrt ostaje trajno pitanje savjesti: kako je moguće pucati na sanitet, na bijeli mantil, na ljekara na humanom zadatku? U odgovoru na to pitanje sadržana je istina o opsadi Sarajeva, ali i neprolazna vrijednost onoga što je prim. dr. Silva Rizvanbegović bila i kao čovjek i kao doktorica.
Tokom opsade Sarajeva vatrogasci su svakodnevno radili pod konstantnom prijetnjom granata, snajperista i drugih ratnih opasnosti, izlažući vlastite živote kako bi spasili sugrađane i imovinu. Njihov rad nije bio ograničen samo na gašenje požara. Cisternama su razvozili vodu, spašavali ljude iz ruševina, uklanjali opasnosti s krovova i ulica te reagovali u situacijama u kojima je svaka sekunda mogla značiti život ili smrt.
Beskrupuloznost neprijatelja ogledala se i u činjenici da nisu birane mete – ubijani su civili, medicinski radnici, ali i vatrogasci, iako su nosili uniforme čija je jedina svrha bila spašavanje života.
Tokom rata sarajevski vatrogasci imali su više od 8.000 intervencija, od čega je 250 okvalifikovano kao veliki požari, što znači da su istovremeno gorjele dvije ili više zgrada. Najteži dan zabilježen je u maju 1992. godine, kada su u isto vrijeme gasili vatru na čak 30 objekata. Da bi se razumjele razmjere njihove uloge, važno je istaći podatak da prosječan vatrogasac u svijetu tokom čitavog radnog vijeka doživi tek dva do tri velika požara. U tom smislu, sarajevski ratni vatrogasci proživjeli su, profesionalno gledano, dvadeset vatrogaskih života.
Pored borbe s vatrom, neprestano su se suočavali s ozbiljnim logističkim i organizacijskim izazovima: hroničnim nedostatkom vode i struje, ograničenom i često improviziranom opremom te izuzetno opasnim terenom. Požari su često bili namjerno izazivani i korišteni kao taktičko sredstvo pritiska na civilno stanovništvo.
Uprkos svim preprekama, vatrogasci su nastavili raditi do samog kraja opsade, često djelujući u pratnji međunarodnih snaga koje nisu mogle garantovati potpunu sigurnost. Njihova prisutnost na terenu bila je znak da grad još uvijek diše i da se ne odustaje od života, čak ni u najtežim trenucima.
Za iskazanu hrabrost i izuzetan profesionalizam, sarajevska vatrogasna brigada kolektivno je odlikovana Zlatnim ljiljanom, najvišim ratnim priznanjem Armije Republike Bosne i Hercegovine. Njihova posvećenost i predanost ostali su trajni simbol otpora i opstanka Sarajeva, svjedočeći o izdržljivosti i ljudskoj hrabrosti u ratnim okolnostima.
Iako nikada nisu dobili zvanični status boraca, sarajevski vatrogasci predstavljaju jednu od najsvjetlijih stranica odbrane grada pod opsadom. Zahvaljujući njima spašeni su ne samo brojni objekti od većih tragedija, već i neprocjenjiv broj ljudskih života.
Kao i druge jedinice koje su djelovale tokom opsade, i sarajevskim vatrogascima posvećena je pjesma pod nazivom Vatrogasci Sarajeva, snimljena tokom rata. Pjesma počinje stihovima: „Posvećeno hrabrim, palim i živim vatrogascima koji gase sarajevske požare od 1883. godine“, a izveo ju je Mirsad Jarović.
Opsada Sarajeva (1992–1996), najduža opsada jednog glavnog grada u modernoj historiji, ostavila je dubok i trajan trag ne samo na njegove stanovnike, nego i na brojne strane novinare i ratne reportere koji su iz opkoljenog grada izvještavali. Za mnoge od njih Sarajevo nije bilo tek još jedno ratno žarište, već iskustvo koje je trajno obilježilo njihov profesionalni i lični odnos prema ratu, etici novinarstva i odgovornosti svjedočenja.
Dvadeset godina nakon početka opsade, na inicijativu francuskog novinara Rémyja Ourdana, u okviru programa Modul Memorije Festivala MESS, uz podršku brojnih ratnih reportera i medijskih radnika, u Sarajevu je organizirano obilježavanje godišnjice koje je okupilo gotovo dvije stotine stranih novinara i fotoreportera. Riječ je o neformalnoj inicijativi nastaloj iz lične potrebe učesnika da se ponovno okupe u gradu koji je obilježio njihove živote, ali i da zajedno sa Sarajlijama ožive sjećanje na opsadu i duh solidarnosti koji je tada postojao.
Za ratne reportere Sarajevo je bilo izuzetno specifično mjesto izvještavanja. U tom gradu nije postojala jasna linija fronta – cijeli grad bio je prva linija. Novinari su dijelili sudbinu civilnog stanovništva: trčali su pod snajperima, skrivali se od granata, živjeli bez struje, vode i grijanja. Hotel Holiday Inn, smješten na jednoj od najopasnijih gradskih tačaka, postao je simbol ratnog novinarstva i mjesto svakodnevnog susreta reportera iz cijelog svijeta.
Rémy Ourdan, koji je prema vlastitom izboru proveo gotovo pet godina u opkoljenom Sarajevu, često je isticao da nijedan drugi rat nije proizveo toliku količinu novinarskih tekstova, fotografija, knjiga i filmova kao rat u Bosni i Hercegovini. Sarajevo je, prema njegovim riječima, ostalo referentna tačka o kojoj su ratni reporteri govorili i kasnije, dok su izvještavali iz Libije, Iraka, Afganistana ili Sirije.
Sličan odnos prema Sarajevu dijelili su i drugi novinari. Vaughan Smith, britanski ratni reporter, govorio je da je povratak u Sarajevo snažan podsjetnik na borbu novinara da se istina iz opkoljenog grada probije do međunarodne javnosti, ali i na frustraciju zbog sporog i neodlučnog reagiranja međunarodne zajednice. Fotoreporter Gary Knight Sarajevo je opisivao kao mjesto čiji stanovnici, uprkos preživljenom užasu, nikada nisu dobili pravednu nagradu mira, ističući da je mir prema Bosni i Hercegovini bio „neljubazan“.
Za mnoge reportere Sarajevo je s vremenom prestalo biti samo grad o kojem su izvještavali, a postalo mjesto lične pripadnosti. Joel Brand, jedan od novinara koji su tokom rata boravili u Holiday Innu, prisjećao se svakodnevnih trčanja pod snajperskom vatrom, dok je Roy Gutman, dobitnik Pulitzerove nagrade, povratak u Sarajevo opisao kao povratak kući. Sarajevo je za njega simbol grada u kojem su ljudi, različitih etničkih i vjerskih identiteta, odlučili da brane ideju zajedničkog i civiliziranog života.
Iskustvo Sarajeva ostalo je duboko upisano u profesionalno pamćenje ratnih reportera i često se koristi kao mjerilo za razumijevanje savremenih sukoba. Mnogi su povlačili paralele između opsade Sarajeva i kasnijih razaranja gradova u Siriji, upozoravajući na ponavljanje obrazaca nasilja nad civilima i pasivnost međunarodne zajednice.
Dvadeset godina nakon početka opsade, ponovno okupljanje ratnih reportera u Sarajevu potvrdilo je jedinstvenu činjenicu: ovaj grad nije bio samo predmet izvještavanja, već trajna moralna, emocionalna i profesionalna referenca. Za mnoge od njih Sarajevo je ostalo mjesto gdje je novinarstvo doseglo svoje krajnje granice – čin svjedočenja u kojem je potraga za istinom bila važnija od lične sigurnosti, i grad kojem se, uprkos vremenskoj distanci, stalno vraćaju.
Tokom opsade Sarajeva (1992–1995), svakodnevni život bio je obilježen ekstremnom oskudicom hrane. Jelena Mrkić u februaru 1993. godine u listu Novi grad pisala je:
“Neki od ovih recepata će vam možda biti i od koristi, a ako preživimo, sačuvajte ih da se sjetite šta smo jeli i kako smo živjeli ovih ratnih mjeseci.”
Sarajevske ratne kuhinje i improvizovana jela postali su simbol opstanka i kreativnosti. Osnovni sastojci bili su brašno, mlijeko u prahu, riža, grah i jaja u prahu, a od njih su Sarajke i Sarajlije pravili “jela od ničega”: pite bez nadjeva, majonezu bez jaja, paštete bez mesa, šnicle od hljeba i “pomfri” od brašna. Posebno poznata bila je pašteta od germe, čija se količina, čudesno, povećavala tokom noći.
Humanitarni proizvodi i konzervirana hrana iz inostranstva, poput američkih vojnih “lunch” paketa i konzerve Ikar, često su postajali osnova jela koja su improvizovano prilagođavana za više osoba. Ratni hljeb iz pretis-lonca, makaroni bez jaja i razni deserti poput “Bosnakrema” ili kolača od graha pokazivali su nevjerovatnu snalažljivost u pripremi hrane u uvjetima opsade.
Cijene osnovnih namirnica bile su enormne: kilogram šećera je dosezao 120 maraka, litar ulja 80 maraka, dok su jaja koštala 10 maraka po komadu. Ipak, u tim teškim uvjetima Sarajlije su dijelile posljednje mrvice hrane, održavajući duh zajedništva i opstanka.
Kako je rat odmicao, u grad su polako ulazile i nove namirnice, pa su se stari specijaliteti iz ratne kuhinje polako pretvarali u legendu. Glavni “začin” ove kulinarne epopeje bila je glad, koja je prisiljavala kreativnost i snalažljivost, ali i gradila zajednički identitet u najtežim trenucima opsade.
Tokom opsade Sarajeva, Klinički centar Univerziteta u Sarajevu (KCUS) bio je izložen sistematskom i ciljanom granatiranju, iako je riječ o isključivo civilnoj i zdravstvenoj ustanovi. U krugu Kliničkog centra zabilježeno je čak 298 direktnih pogodaka, što jasno ukazuje na plansko gađanje objekata čija je osnovna svrha bila spašavanje ljudskih života.
U tim napadima poginula su 53 radnika KCUS-a, dok je broj ranjenih i povrijeđenih u pojedinim danima prelazio 100 osoba. Tokom 1993. godine prosječan dnevni broj ranjenih i povrijeđenih iznosio je 68, a nakon masakra na Markalama u jednom danu primljeno je 127 povrijeđenih, što dodatno svjedoči o ekstremnim uslovima rada zdravstvenog osoblja.
Nikada ranije u modernoj historiji nije zabilježeno da se bolnička ustanova poput KCUS-a nalazi praktično na prvoj liniji borbenih dejstava. Tokom opsade nije postojala jasna granica između fronta i pozadine – cijeli grad, uključujući bolnice, bio je izložen stalnoj vatri.
Uslovi rada bili su krajnje teški: medicinske službe djelovale su u improviziranim prostorima, uz hronični nedostatak ljekara, medicinskog osoblja, lijekova i opreme te uz potpunu ovisnost o humanitarnoj pomoći. Stalni prekidi električne energije i nestašice vode dodatno su ugrožavali mogućnost liječenja pacijenata.
Uprkos svakodnevnoj fizičkoj ugroženosti, KCUS nije prestajao s radom tokom cijelog perioda agresije, ostajući simbol medicinske etike, profesionalnosti i humanosti u najtežim ratnim okolnostima.
Tokom opsade Sarajeva, rat nije poštedio ni bolnice. Nekadašnja Vojna bolnica u Sarajevu, danas Opća bolnica „Prim. dr. Abdulah Nakaš“, postala je jedan od najsnažnijih simbola medicinskog otpora, profesionalne etike i humanosti u uslovima potpunog razaranja grada.
Nakon što su pripadnici Jugoslavenske narodne armije 10. maja 1992. godine napustili bolnicu, ona je stavljena pod kontrolu vlasti Republike Bosne i Hercegovine i nastavila je rad kao državna bolnica. U tom trenutku u zgradi je ostalo svega 35 uposlenika i oko 50 teško bolesnih pacijenata. Ubrzo su se vratili ljekari i medicinsko osoblje te je tokom opsade u bolnici radilo oko 190 uposlenih.
Za vrijeme 1.425 dana opsade, bolnica nije prestajala s radom ni u jednom trenutku. Nalazila se svega nekoliko stotina metara od prve linije fronta i bila je izložena konstantnom granatiranju i snajperskoj vatri. Zabilježeno je više od 200 direktnih pogodaka, zbog čega se sav medicinski rad odvijao u podrumskim i prizemnim prostorijama.
U ekstremnim uslovima, bez struje, vode, grijanja, gasa, hrane i uz hronični nedostatak lijekova i sanitetskog materijala, bolnica je zbrinula gotovo 10.000 ranjenika. Tokom rata izvedeno je više od 15.000 velikih operacija u općoj anesteziji, kao i preko 1,5 miliona laboratorijskih, radioloških i drugih dijagnostičkih pretraga. Iako prije rata nije imala porodilište, u ratu je formirana i ta jedinica, a u njoj je rođeno više od 2.000 beba, novih stanovnika opkoljenog Sarajeva.
Bolnica je, poput samog grada, dijelila sudbinu stalne ugroženosti, ali i pokušaja administrativnog ukidanja i prisilne integracije u druge zdravstvene ustanove. Zahvaljujući upornosti i profesionalnom integritetu njenog rukovodstva i uposlenika, na čelu s dr. Abdulahom Nakašem, bolnica je sačuvala svoju autonomiju i nastavila djelovati.
Nakon rata, uz pomoć Vlade Republike Grčke, bolnica je u periodu 1996–1997. u potpunosti rekonstruisana. Danas Opća bolnica „Prim. dr. Abdulah Nakaš“ ostaje trajni podsjetnik da je u Sarajevu, čak i pod granatama, medicina bila čin otpora, a spašavanje života najviši oblik borbe za ljudsko dostojanstvo.
Tokom prvih mjeseci opsade Sarajeva, porodilište „Dr. Zehra Muidović“ u sarajevskom naselju Jezero bilo je izloženo direktnim i ciljanima napadima agresorskih snaga. Prema podacima zabilježenim na spomen-ploči u krugu porodilišta, u granatiranjima koja su se dogodila 23. aprila, 7. maja te 26/27. maja 1992. godine, ubijeno je pet tek rođenih beba. Ovi napadi predstavljaju jedan od najtežih i najpotresnijih zločina počinjenih nad civilnim stanovništvom Sarajeva.
Najžešći napad dogodio se 26. maja 1992. godine, kada je porodilište, smješteno na samoj liniji fronta, bilo meta cjelodnevnog pješadijskog napada, a potom i intenzivnog granatiranja. Nakon što agresorske jedinice nisu uspjele zauzeti objekat, porodilište je gađano tenkovskom vatrom sa Poljina i artiljerijskim oruđem iz pravca Nahoreva i Pionirske doline. U tom trenutku u zgradi se nalazilo oko 130 porodilja i 70 novorođenčadi, a potpuna katastrofa spriječena je zahvaljujući nadljudskim naporima branilaca i medicinskog osoblja. Uprkos tome, tog dana je stradalo pet beba, dok je najveći dio medicinske opreme uništen.
Dan nakon napada izvršena je evakuacija majki i novorođenčadi, a porodilište je dislocirano u Klinički centar na Koševu. Zgrada je do kraja rata ostala teško oštećena, a obnovljena je i ponovno otvorena tek krajem 2010. godine. Granatiranje porodilišta „Zehra Muidović“ ostalo je trajni simbol brutalnosti opsade Sarajeva i svjedočanstvo o ratnom zločinu nad najnezaštićenijima – novorođenom djecom. Na spomen-ploči uklesana poruka „Pamtite i opominjite“ danas stoji kao obaveza kulture sjećanja i upozorenje budućim generacijama.
U Elizejskoj palati u Parizu, 14. decembra 1995. godine, u 11 sati i 45 minuta, zvanično je potpisan Dejtonski mirovni sporazum, čime je formalno okončan rat u Bosni i Hercegovini. Sporazum su potpisali tadašnji predsjednici Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, uz posredovanje međunarodne zajednice.
Potpisivanje u Parizu predstavljalo je završni čin mirovnih pregovora započetih u američkom gradu Dejtonu, a njegovim stupanjem na snagu prestala su višegodišnja ratna razaranja i stradanja stanovništva. Sporazum je donio mir, ali i složen politički i ustavni okvir koji će obilježiti poslijeratni period Bosne i Hercegovine.
Predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović tom prilikom je istakao da postignuti mir nije pravedan, ali da je pravedniji od nastavka rata, naglašavajući težinu odluke donesene u datim historijskim okolnostima.
Pariz 1995. godine ostao je upisan kao mjesto gdje je rat u Bosni i Hercegovini formalno završen, a mir, sa svim svojim izazovima, započeo.
22. juli 1993. godine upisan je u historiju Sarajeva kao najteži pojedinačni dan tokom gotovo četverogodišnje opsade. Tog dana na grad je ispaljeno 3.777 artiljerijskih projektila, više nego ikada prije ili poslije u jednom danu opsade. Bio je to vrhunac višednevne, planski vođene ofanzive čiji cilj nije bio samo vojni pritisak, već konačno slamanje Sarajeva i njegove odbrane.
Ljeto 1993. godine, a posebno juli, predstavljalo je prelomni trenutak rata u Bosni i Hercegovini. Prema riječima penzionisanog generala Vahida Karavelića, tadašnjeg komandanta Prvog korpusa Armije RBiH, agresorske snage su imale razrađen plan potpunog okruženja i zauzimanja glavnog grada. Napadi su dolazili istovremeno s više pravaca – sa sjevera prema Žuči (kota 850) te s juga i jugozapada preko Treskavice, Bjelašnice i Igmana, s ciljem spajanja snaga u području Hadžića i stvaranja drugog, smrtonosnog obruča oko Sarajeva.
U tim danima grad je bio izložen neprekidnom granatiranju. Granate su padale po stambenim naseljima, bolnicama, školama, pijacama i ulicama punim civila. Nije bilo sigurnih mjesta – ni danju ni noću. Stanovnici su dane provodili u podrumima, bez vode, struje, hrane i lijekova, dok su snajperi kontrolisali gotovo svaku otvorenu površinu. Tog jula granatiranje nije imalo cilj osvajanja jednog objekta, već iscrpljivanje i psihološko uništenje grada.
Dan 22. jula bio je simbol svega toga: kulminacija nasilja u kojem je Sarajevo pretvoreno u metu masovne artiljerijske paljbe. Opsada, koja je trajala od 5. aprila 1992. do 29. februara 1996. godine, bila je najduža opsada jednog glavnog grada u modernoj historiji. U prosjeku je na Sarajevo padalo 329 granata dnevno, a ukupno je ispaljeno gotovo 50.000 tona projektila.
Cijena opsade bila je stravična: 11.541 ubijeni građanin, među njima 1.601 dijete. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osudio je zapovjednike koji su rukovodili opsadom, ali razmjere patnje tog jula 1993. godine ostale su trajna rana u kolektivnom pamćenju grada.
Dan kada je palo 3.777 granata nije bio samo broj u statistici. Bio je to dan u kojem je Sarajevo, pod nezapamćenom vatrom, još jednom pokazalo da neće pasti. Grad je preživio, ali sjećanje na taj juli ostaje opomena – koliko daleko može ići plansko nasilje nad jednim gradom i njegovim stanovnicima.
Brdo Žuč tokom rata bilo je jedna od najvažnijih strateških tačaka odbrane Sarajeva. Tu se odigrala bitka svih bitaka za očuvanje glavnog grada.
Nakon što su branitelji Sarajeva razbili četnike i zauzeli širi plato Žuči, četnici su 27. jula 1993. godine pokušali povratiti izgubljene položaje i otpočeli ofanzivu na braniteljske linije. Nadljudskim naporima, branitelji su izdržali sve napade, formirajući svojim tijelima neprobojan bedem odbrane Sarajeva.
U borbama za Žuč tog dana, ispred komandnog mjesta, poginuo je legendarni komandant Prve slavne – 111. viteške brigade, Zlatni ljiljan Enver Šehović, koji je posthumno odlikovan od strane Predsjedništva RBiH “Ordenom heroja oslobodilačkog rata”. Zajedno s njim živote su izgubili braća Zahir i Esad Panjeta i Zlatan Kalamujić.
Istog dana, na Golom brdu, ubijeno je 18 pripadnika specijalne jedinice MUP-a, među kojima su neki dva dana ranije proslavili svoj 18. rođendan.
Kao vrijedan materijal koji čuva uspomenu na ove dane treba izdvojiti dokumentarni film ‘Vanzemaljci iznad Sarajeva’, a koji prikazuje heroje i branitelje Sarajeva, građane koji su svoj ratni put započeli u farmerkama, s noževima i pištoljima na Pofalićima, a okončali ga veličanstvenim pobjedama na brdu Žuč, u kojima su presudnu ulogu odigrali najhrabriji građani grada.
Smotra Prve policijske brigade Stari Grad održana je 18. maja 1992. godine, na početku rata u Bosni i Hercegovini, kao jedna od prvih organizovanih manifestacija otpora agresiji na Sarajevo i državu. Tog dana, u parku koji danas nosi ime Trg oslobođenja – Alija Izetbegović, u opkoljenom Sarajevu svečano je postrojeno 750 pripadnika Prve policijske brigade Stari Grad. Načelnik brigade bio je Enes Bezdrob, a smotru je izvršio tadašnji doministar policije RBiH Jusuf Pušina. Prizor postrojenih sarajevskih policajaca motivisao je građane da masovno pristupaju u njihove redove.
Uloga policije bila je izuzetno važna u prvim danima opsade, s obzirom na to da su njihovi rezervni sastavi mobilizirani još u julu 1991. godine. Njihove akcije u sprječavanju agresorskih pripremnih poteza odlikovale su se velikom hrabrošću. Još u novembru 1991. godine, zaustavili su 5 šlepera granata upućenih ka Kalinoviku za potrebe tzv. JNA. Granate su transportovane pod lažnim papirima o prijevozu banana, zbog čega je ova akcija poznata i pod nazivom “Banana akcija”.
Postrojavanje Prve policijske brigade Stari Grad bila je prva značajnija smotra odbrambenih snaga Republike BiH, koja je poslala jaku poruku da grad ima organizovane i odlučne borce, spremne da se odupru agresoru i zaštite svoje sugrađane.
Uloga brigade bila je posebno značajna u prvim mjesecima opsade, kada su se vodile najžešće borbe kako bi se spriječili napadi agresorskih snaga na sarajevski Stari Grad. Pripadnici brigade bili su uključeni u organizaciju odbrane grada upravo u ključnim danima početka opsade, dajući primjer građanima da se otpor može uspješno organizovati i u najtežim okolnostima.
Tokom odbrambeno‑oslobodilačkog rata, u redovima brigade borilo se oko 1 .230 boraca, a 44 pripadnika dalo je svoje živote u odbrani zemlje i grada.
Dana 4. maja 1992. godine zapaljen je stadion Grbavica, dom Fudbalskog kluba Željezničar i jedno od najprepoznatljivijih mjesta sarajevskog sporta. Nekoliko hrabrih stanara naselja Grbavica uspjelo je dokumentirati stadion u plamenu, kao i artiljerijsku paljbu sa srpskih položaja usmjerenu prema gradu.
Već nekoliko dana ranije, Grbavica je bila okupirana, a sam stadion nalazio se tačno na liniji razdvajanja. S punim znanjem o tome šta ovaj stadion znači građanima Sarajeva, ali i navijačima Željezničara širom Bosne i Hercegovine, stadion je miniran i zapaljen.
Zajedno sa stadionom izgorjeli su i brojni vrijedni dokumenti, arhiva kluba te ukupno 316 pehara koje su osvojili klubovi Sportskog društva Željezničar. Od tog broja, 42 pehara pripadala su fudbalskom klubu. U tom periodu, Sportsko društvo Željezničar činilo je 14 različitih sportskih kolektiva, čime je razmjer gubitka bio još veći.
Nakon završetka rata, stadion Grbavica je obnovljen uprkos ogromnim oštećenjima. Simbolično i snažno, 2. maja 1996. godine na obnovljenom stadionu odigran je prvi poslijeratni sarajevski derbi — kao znak povratka života, sporta i nade u grad koji je preživio opsadu.
Jan Doršner (1969–1992) bio je izvanredan sportista i student. Još od djetinjstva osvajao je medalje u alpskom skijanju na Jahorini, Bjelašnici i Vlašiću, bio je član reprezentacije BiH i kandidat za Olimpijske igre, a uz to briljirao je i kao teniser, ronilac i jedriličar. Istovremeno je bio predan student Mašinskog fakulteta, sa 17 položenih ispita, poznat po disciplini i radoznalosti.
Kada je 1992. počela opsada Sarajeva, Jan je bez oklijevanja stao u odbranu grada, zajedno s ocem Zoranom i mlađim bratom Iljom. Kao pripadnik Diverzantsko-izviđačkog voda, hrabro je vodio mlađe saborce na liniji u Azićima. Poginuo je 2. decembra 1992. godine, u 23. godini, pokušavajući zaustaviti neprijateljske tenkove – hrabrost koja odražava istu predanost i disciplinu koju je pokazivao u sportu.
U znak sjećanja na Jana, od 1993. godine organizira se Memorijalni teniski turnir “Jan Doršner”, a u Sarajevu njegovo ime nosi i jedna ulica. Jan Doršner ostaje simbol sportske izvrsnosti, hrabrosti i ljubavi prema svom gradu, inspiracija mladima i trajna uspomena na heroje opsade Sarajeva.
Vinko Šamarlić (1964–1992) bio je istinski heroj Sarajeva, policijski specijalac i vrhunski džudista. Rođen u Crkvici kod Zavidovića, školovao se u Sarajevu, gdje je upisao Srednju policijsku školu, a po završetku postao policijski službenik. 1985. godine postaje komandir borbene jedinice Specijalne jedinice MUP-a RBiH s činom kapetana. Paralelno je gradio izvanrednu sportsku karijeru u džudu, osvojivši brojne medalje, bio balkanski i evropski prvak te član reprezentacije BiH. Njegovi prijatelji su ga opisivali kao čovjeka bez mane, uvijek nasmijanog, koji je ulivao povjerenje i svojim primjerom motivirao druge.
Tog 8. juna 1992. godine, u bici za Hrasno Brdo, Vinko je odabrao odbranu Sarajeva umjesto odlaska na Olimpijske igre u Barceloni, gdje je imao garantirano mjesto. Vodio je specijalce, SJB Novo Sarajevo i druge patriotske snage kroz jednu od najtežih borbi opsade grada. Poginuo je dok je, sa spuštenom puškom, prilazio ranjenom neprijatelju, metak ispod lijevog pazuha bio je koban. Tog dana Hrasno Brdo je bilo mjesto velike žrtve, a Vinkova hrabrost ostala je zabilježena kao legendarna.
Vinko je bio i prava sportska zvijezda, a uz brojne medalje u džudu, bio je i juniorski i seniorski Prvak Jugoslavije, nastupao je na međunarodnim turnirima, a osvojio je i veliki A turnir u Istanbulu. Njegova odlučnost i disciplinovanost u sportu odražavala se i u borbi za Sarajevo – trenirao je u pauzama između akcija i uvijek je bio spreman pomoći svojim saborcima.
Ostavio je iza sebe suprugu i dvogodišnjeg sina Iliju, a njegovi saborci ga i danas nazivaju “Zmaj od Bosne”. Posthumno je odlikovan “Zlatnom policijskom zvijezdom”, Medaljom za hrabrost i Ordenom zlatnog grba s mačevima”. Njegovo ime danas nosi ulica na Ilidži, a svake godine u Sarajevu se održava Memorijalni internacionalni judo turnir u njegovu čast.
Vinko Šamarlić ostaje simbol hrabrosti, predanosti i nesebične ljubavi prema svom gradu i domovini, čovjek čija hrabrost i posvećenost životu i sportu i danas inspirišu nove generacije.
Odred policije za specijalne namjene “Lasta” osnovan je 15. maja 1992. godine. Kroz jedinicu su tokom rata prošli mladići svih nacionalnosti koji su bez razmišljanja stali u odbranu Bosne i Hercegovine – ukupno više od 400 boraca. Danas su oni veterani koji vrijednosti koje su njegovali u ratu čuvaju i u miru kroz Udruženje veterana “Lasta”.
Jedinica je od samog početka bila aktivna na najtežim ratištima: Sarajevo, Mostar, Šekovići, zapadna Bosna te kasnije u Bosanskoj Krajini. Prva borba odreda bila je 13. juna 1992. godine, a u njoj su poginula šestorica saboraca. Odred nikada nije izgubio ni centimetar teritorije koju je branio.
“Laste” su učestvovale u brojnim oslobodilačkim akcijama, među kojima je istaknuta Mala Kula na Grdonju, a branile su i ključna mjesta poput Žuči tokom jula 1993. godine, kada je palo 10.000 granata i odbijena četiri pješadijska napada. Tog dana poginuo je komandant 1. motorizovane brigade Armije RBiH, Enver Šehović.
Odred je 1994. godine od predsjednika Alije Izetbegovića dobio ratnu zastavu, najveće priznanje za hrabrost i uspjehe u ratu. Jedinica je djelovala do augusta 1996. godine i tokom rata postala simbol hrabrosti, discipline i profesionalizma.
Tokom agresije, od 450 pripadnika, 56 boraca nije dočekalo kraj rata, dok je oko 280 ranjeno. Među njima su i heroji poput: Saše (Miroslav) Petrovića (1970–1993), poginuo na Trešnjevom Brdu, nosilac odlikovanja Zlatna policijska značka, Antonija Badrova, Slavka Andžića, Darka Polunića…
Oni i njihova žrtva ostaju trajno utkani u historiju Bosne i Hercegovine, podsjećajući nas da su sloboda i mir skupo plaćeni i da heroji poput njih nikada ne smiju biti zaboravljeni.
Odred “Lasta” bio je jedinica bez mrlje, uvijek odan zakonima i etici, a njihova hrabrost i danas je primjer svim generacijama koje stasavaju u slobodnoj Bosni i Hercegovini.