Piše: Edin Krehić
Sve je bilo pitanje vremena i mjesta. Hoćeš li biti tu, kada snajperista kroz nišan potraži metu, na ulici dok ideš po vodu jer su slavine suhe, pa cijelo olimpijsko Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine, ide sipati u flaše ili kanistere na nekoliko izvora ili cisterni.
A, on će pucati.
Hoćeš li biti tu kada snajperista cilja dok ideš po hljeb kojeg si mogao kupiti samo na nekoliko mjesta, jer nijedna prodavnica nije bila otvorena. Hoćeš li biti tu kada snajperista povlači obarač dok ideš po drva u parku da bi mogao naložiti u improvizovanoj pećnici da se ugriješ u hladne zime… Dok djeca idu u improvizovane škole u podrumima… Dok ideš na fakultet u prividu normalnosti u vrijeme kada je sve bilo nenormalno.
Meci i granate su ulijetali u stanove i nikada nisi znao ako uveče legneš, hoćeš li se probuditi živ. Mnogi su tako ubijeni, a ostali su ih zvali sretnicima, jer ih je smrt stigla u snu.
Sve je bilo pitanje vremena i mjesta. Hoćeš li biti na nišanu dok ideš u pozorište, na koncert, promociju knjige ili pogledati film na tek pokrenutom Sarajevo Film Festivalu.
Da, baš tako je bilo; potpuno svjesni da rizikuju živote, Sarajlije, mlade i stare, pješačili su kilometrima u gradu pod opsadom 1992-1995. godine, jer javni prevoz nije postojao, znajući da ih na tom putu može pogoditi metak ili raznijeti granata. A sve to da bi pružili duhovni otpor uništavanju grada, jedinstvenog po tome što je u jeku opsade otvorio novo pozorište, Sarajevski ratni teatar (SARTR) 17. maja 1992. godine, prve ratne u Bosni i Hercegovini. SARTR okuplja publiku i danas, nakon više od tri decenije.
Vrlo lično, imao sam tada 18 godina, na prvoj liniji fronta sam, kao vojnik Armije RBiH koja je branila grad, državu i dostojanstvo, među vršnjacima bez trunke straha, pravio bilješke za prvi roman, a nakon toga išao na fakultet Političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, na kojem ću kasnije diplomirati. Uprkos snajperskim hicima i granatama iz srpskih topova, tenkova, minobacača… hiljade studenata pješačile su na svoje fakultete, na predavanja i polaganje ispita, doslovno žedni i gladni, u gradu bez struje, plina i osnovnih životnih namirnica.
Pišući novinarske tekstove i knjige, imao sam priliku upoznati mnoge strance, i uvijek i neizostavno, interesovao ih je ratni period. Bili bi iznenađeni detaljima koje pamtim, „cvjetovima na asfaltu“ koje ostavlja granata kada eksplodira, fasadama punim gelera, prozorima na kojima su od detonacija ispucala stakla, pa su bile razapete folije iz humanitarne pomoći…
Ožiljak poput memorije u kojoj su sačuvani svi detalji. Rekao bih im prvo da mi je u ratu poginuo otac, kapetan, posthumni Zlatni ljiljan.
Ali sam pričao i o modnim revijama koje sam gledao u Kamernom teatru, jednom čak iz prvog reda, muzici koja je tada stvarana ili krcatoj dvorani Bosanskog kulturnog centra na ratnoj projekciji filma Pulp Fiction, gdje se cijela sala smijala litrima lažne krvi, a nakon završetka bi gazili po pravoj na neizvjesnom putu kući.
Na tom putu, na svakom uglu, stajao je veliki natpis: „Pazi snajper!“ Preko raskrsnica bile su postavljene barikade ili obične deke, da snajperistima prekriju otvoreni pogled na ljude. Ali Sarajevo nije mali grad, smješten u kotlini, oivičen brdima, s kojeg su srpski vojnici imali pogled kao s vidikovca na ceste, zgrade, ulaze… Na sve.
Između pozorišta i mog stana, bila je „Aleja snajpera“, brisani prostor koji smo tako zvali jer ni najbrže trčanje nekada nije bilo spas.
Sve je bilo pitanje vremena i mjesta: Hoćeš li biti tu kada snajperista puca.
Sjećam se barem tri-četiri puta, kada mi je snajperski metak, prozviždao nekoliko centimetara pored glave. Panika, strah? Ne. Danas, možda. Tada, ni najmanje. Bila je to svakodnevnica na koju čovjek navikne, svjestan da tada ne može drugačije.
Ili je moglo, kao što i sada može recimo u Gazi. Ali ne u svijetu u kakvom živimo, s okrutnim vođama, bez samilosti, humanosti i pravde.
Sve je bilo pitanje i vremena i mjesta. I kada pomisliš da ne može gore, spoznaš da itekako može.
Već sam pisao za „Oslobođenje“, najstarije dnevne novine u BiH, osnovane 1943. godine, a proglašene najboljom novinom u svijetu 1992. godine, kada je na naslovnici osvanuo glavni naslov: „Snajperski safari u Sarajevu“, o bogatim strancima koji dolaze i plaćaju srpskoj vojsci da s njihovih položaja pucaju na ljude.
Bio je april 1995. godine, posljednje ratne jer je koncem godine potpisan nepravedni Dejtonski mirovni sporazum, čije posljedice danas trpimo, ali barem je prestalo ubijanje ljudi, a počela nada koja ne gasne ni sada.
Tada… Iskreno, bilo mi je svejedno ko puca na mene, neki šovinista koji mrzi muslimane i sve ljude bilo koje vjere što su ostali u gradu ili neki morbidni stranac kojem je to prilika da ispuni svoj bolesni san. Možda iz tog razloga, čovjek prestane razmišljati o tome, ali kada je 2022. godine na AJB DOC-u, film festivalu Al Jazeere Balkans gdje sam radio, prikazan film „Sarajevo Safari“ slovenačkog režisera Mirana Zupaniča koji je ovu temu dugo istraživao. Tada se počelo kotrljati.
Sve je pitanje vremena i mjesta.
Danas je isto mjesto, ali drugo vrijeme u kojem su opet novinari odigrali najčasniju ulogu, baš kao i u ratu, kada su otkrili i objavili priče o logorima, masakrima, kompletnom barbarizmu.
Italijanski novinar i pisac Ezio Gavazzeni, podnio je krivičnu prijavu na sudu u Milanu, nakon višegodišnjeg istraživanja o „ratnim-turistima“ koji su u organizovanim turama dolazili kako bi pucali na građane Sarajeva, na djecu, žene, starce… I cijeli svijet je objavio priču staru više od 30 godina, u kojoj nikada niko nije uhapšen ili odgovarao. Nakon Gavazzenijeve prijave, zvaničnu istragu na Sudu u Milanu je otvorio tužilac Alessandro Gobbis, budeći tako nadu ljudi čije su najmilije ubili snajperisti, da će pravda barem djelimično biti zadovoljena. Navodno, otkrivena su i konkretna imena, ali zbog istrage sve se drži u tajnosti.
Razgovarao sam telefonom sa Šefkom Hodžićem, novinarskim veteranom iz „Oslobođenja“ koji je o snajperskim-turistima pisao u svom ličnom ratnom dnevniku, a potom objavio u knjizi. Sada samo kaže kako je to dokaz koliko nisko ljudski rod može pasti.
Zaista, hajde da zamislimo. Dolaziš iz demokratske Evrope da bi, sa sigurne distance iz bolesne zabave, pucao na ljude kao na divljač. To je bio lov. Na ljude. Za tako nešto bila je potrebna velika organizacija. Navodno su letovi kretali iz Trsta do Beograda, onda helikopterima ili automobilima na ratište, na prvu liniju oko Sarajeva. Jasno vlasti u Srbiji i bh. entitetu Republika Srpska to negiraju, ali njima svakako niko ništa ne vjeruje, jer slave ratne zločince poput ratnog predsjednika Radovana Karadžića i komandanta Ratka Mladića, osuđene u Hagu za genocid u Srebrenici i druge teške ratne zločine u BiH.
Niko ovdje ne očekuje katarzu ako slučaj u Italiji okonča presudama. Ali, možda, negdje drugo u svijetu, ljudi spoznaju svu morbidnost takvog zla i spriječe takve zločine. Igrom slučaja poznajem ratnog obavještajca Armije BiH Edina Subašića, čovjeka koji je među prvima dobio informacije o snajper-turistima, i to od zarobljenog neprijateljskog vojnika, dobrovoljca iz Srbije, još 1993. godine. Taj vojnik je nekoliko dana prije zarobljavanja razgovarao s italijanskim „ratnim-turistima“ koji su došli pucati na grad.
Bio je to šok, ali pravi je tek uslijedio: Edin Subašić je došao do informacija da je postojao morbidni cjenovnik, da se navodno radilo o stotinama hiljada tadašnjih njemačkih maraka koje su stranci davali srpskoj vojsci da pucaju na Sarajlije, a da je najskuplje bilo ubiti dijete. Iako je i on čuvao podatke zbog istrage, rekao mi je jedan detalj: vrlo je moguće da su „snajperski-turisti“ pucali na ljude i u Podrinju, istočnoj Bosni na granici sa Srbijom, jer su ljekari iz ranjenika izvadili lovačku municiju za krupnu divljač, o čemu postoje snimci te je moguć novi dokumentarni film.
Sve je bilo pitanje vremena i mjesta. U Sarajevu je tokom opsade ubijeno 1.601 dijete, mnogi snajperima. Upravo snajperima i granatama ukupno je ubijena 11.541 osoba u Sarajevu. Opsada je trajala 1.425 dana i najduža je u modernoj historiji, a na grad je u tom periodu sa srpskih položaja ispaljeno 50.000 tona projektila, odnosno prosječno 329 granata dnevno.
Sjećanje ima smisla ako će nas učiniti boljim ljudima.
U takvoj nadi, napisao sam o tome ratni roman „Čuvaj se“, moj prvijenac, a naslov je pozdrav Sarajlija tokom opsade. To je knjiga o mladim ljudima koji su iz fakultetskih amfiteatara uskočili u uniforme da brane grad, bez obzira na naciju; priča o prijateljstvu do smrti; o ljubavi, uz stalni miris baruta. Naravno, zasnovana na istini.
U njoj nema snajper-turista. Zašto? Odgovor je jednostavan: Iako sam bio na nišanu snajperista, stidim se takvog zla. Rekao sam vam, radije pričam o pozorištu, filmu, knjigama, koncertima…
Nagrađivani pisac i novinar iz Bosne i Hercegovine. Objavio je pet romana, piše i scenarija, a izvještavao je iz brojnih država svijeta u proteklih više od 30 godina. Živi u Sarajevu.