Uredbom sa zakonskom snagom o službi u Armiji Republike Bosne i Hercegovine definirano je da vojna lica u njenim redovima nose uniformu kao znak pripadnosti.
Uniforma je predstavljala spoljašnje obilježje pripadnosti samo s prethodno opisanim zvaničnim jedinstvenim znakom Armije na sebi. Propisom je bila predviđena upotreba ratne i službene te ljetne i zimske uniforme, čija je osnovna boja trebala biti maslinastozelena, dok su kod ratnih uniformi na osnovnoj boji bili predviđeni i maskirni elementi.
Pravilom je bio naveden vojnički uobičajen niz detaljnih odredbi od čega se sastoji vojnička uniforma, kada se i kako nosi.
Kako do kraja rata nisu bile stvorene pretpostavke za organiziranu nabavku ili domaću proizvodnju uniformi definiranih standardima i u količinama potrebnim za jednu veliku i masovnu vojnu organizaciju kakva je postala Armija Republike Bosne i Hercegovine, ostao je nedefiniran tačan izgled i standardizirani modeli armijskih uniformi, a one su i dalje nabavljane u različitim modelima i iz različitih izvora.
Počeci su bili puni improvizacije, ali i nadahnuća.
ARBiH formirana je u najtežim uvjetima početka agresije 1992. godine. U prvim mjesecima odbrane nije postojala centralizirana vojna struktura niti standardna oprema. Prve jedinice sastojale su se od dobrovoljaca i grupacija patriota koji su se organizirali spontano radi odbrane naselja i teritorija.
Pripadnici tih početnih grupa odlazili su na liniju u civilnoj odjeći koju su imali kod kuće: najčešće farmerke, sportske majice, trenirke i tenisice ili polucivilne cipele.
Kako bi se barem djelomično ujednačili i postigli osnovnu maskirnost, koristili su improvizirane metode. Od šatorskog platna (vojnih šatora ili cerada) šivene su prve improvizirane uniforme, bluze i hlače u kućnim uvjetima. Platno je bilo grubo, vodonepropusno.
Kako bi se postigla bolja kamuflaža, civilna odjeća farbana je u zelene nijanse. Koristile su se dostupne boje: zidne boje, boje za tekstil, industrijski pigmenti ili mješavine koje su se našle u domaćinstvima i radionicama. Time su stare jakne, radna odjeća i civilni kaputi pretvarani u približno maskirne komade.
Kasnije, kako su se jedinice konsolidirale, pokrenuta je domaća proizvodnja opreme. U malim radionicama, garažama, podrumima i napuštenim prostorima organizirana je izrada:
• vojničkih čizama (od dostupne kože, gume i tekstila, često ručno ili polumehanički),
• osnovnih uniformi (hlače, bluze, jakne),
• zaštitnih prsluka tzv. pancira (platneni prsluci s umetnutim čeličnim pločama iz civilnih izvora: dijelova strojeva, traktorskih dijelova, metalnih ploča i slično).
Slično je bilo s naoružanjem. Oružje je u početku bilo isključivo lično ili zaplijenjeno (lovačke puške, pištolji, ručno izrađene eksplozivne naprave), a kasnije su pokrenute male radionice za popravke i jednostavnu municiju. Tek nakon nekoliko mjeseci, kako su se uspostavile veze s inozemstvom i nabavnim kanalima, počeo je uvoz standardnih uniformi, borbenih čizama, pancira i druge opreme.
To je omogućilo postepeno ujednačavanje izgleda i bolju funkcionalnost jedinica. Početni period Armije BiH karakterizira potpuna improvizacija i oslanjanje na civilne resurse i volju ljudi. Od civilne odjeće u farmerkama i tenisicama, preko ručno šivenih uniformi od šatorskog platna i farbanja u zelene boje, do organizirane male proizvodnje i konačno uvoza – to je bio put kojim je izgrađena vojna sila u uvjetima potpune blokade i opsade.