nVjerovatno najpopularnija predstava tog perioda bio je mjuzikl „Kosa“, koji tematizira pitanje odlaska u rat, dok su u publici sjedili mladi ljudi koji su znali na predstavu doći pravo s linija na kojima su, vojno neopremljeni, najviše hrabrošću branili grad. U tom smislu ova predstava je i jedan od pokazatelja odsustva cenzure u kulturnom prostoru i stepena slobode koji su uživali umjetnici i umjetnice u Sarajevu.
Sarajevska „Kosa“ je pozorišna predstava–mjuzikl nastala u ratnom, opkoljenom Sarajevu kao snažan umjetnički odgovor na rat i razaranja koja su grad zadesila u periodu od 1992. do 1995. godine. Predstava je predstavljala oblik kulturnog i duhovnog bunta, vjeru u umjetnost kao prostor otpora, nade i zajedništva u jednom od najtežih trenutaka u historiji Sarajeva.
Sarajevska premijera predstave „Kosa“ održana je u oktobru 1992. godine u Kamernom teatru 55, a potom je ponovno igrana u proljeće 1993. godine. Iako je tokom rata bilo pokušaja da se predstava obnovi uz izmjene u glumačkoj, baletnoj i muzičkoj postavi, ti pokušaji nisu dugoročno realizirani.
Priča započinje desetak dana nakon prvog pucnja, dok se Sarajevo još uvijek pokušavalo sabrati pred stvarnošću opsade. Baletni reditelj i koreograf Slavko Pervan počeo je okupljati ekipu. U gradu bez struje, vode i osnovne sigurnosti, Pervan je želio pokrenuti kabaretski muzički teatar. Bio je to gotovo nemoguć zadatak: pronaći glumce, pjevače, muzičare i plesače koji se nisu razbježali ili već bili na linijama odbrane. Srđan Jevđević dao mu je ideju da se na scenu postavi kultni mjuzikl „Kosa“.
Tako je, dok se s jedne strane rađao Sarajevski ratni teatar (SARTR), u Kamernom teatru 55 nastajala sarajevska „Kosa“. Probe su se održavale ujutro, često u deset sati, jer niko nije znao hoće li se svi uspjeti pojaviti. Okupljali su se kod pijace Sirano, na mjestima gdje su bili koliko-toliko zaklonjeni od snajpera. Tekst je adaptirao Marko Vešović, unoseći u original ratnu stvarnost, haos i humor opkoljenog grada. Odlučeno je da se izvode originalne pjesme, bez prepjeva, kao čin poštovanja, ali i autentičnosti.
Predstave su najčešće igrane u podne, bez ikakve najave. Nikada se javno nije znalo kada je igranje, jer bi to moglo značiti pojačano granatiranje. Ipak, ljudi su dolazili. Kako – to niko ni danas ne zna objasniti. Red za besplatne karte bio je duži nego red za hljeb. Neki su predstavu gledali više puta, neki su znali tekst napamet. Odigrana je između 30 i 40 puta tokom rata, uz agregate koje je donirao UNPROFOR, uz benzin koji se teškom mukom nabavljao, kao i uz svijeće koje su donosili sami građani.
U publici su sjedili svi. Dolazili su borci, ljudi s prve linije, često direktno iz rovova. Jedan od najsnažnijih trenutaka za učesnike predstave bio je kada su na izlazu iz pozorišta sreli „Vikićeve specijalce“, pripadnike specijalne jedinice MUP-a RBiH. Krupni, umorni mladići, čiji su pogledi inače odavali napetost i oprez, bili su drugačiji. Rekli su da se zbog takvih stvari vrijedi boriti. Pod opsadom, pozorište je bilo mjesto istinske katarze. Pozorišta su bila poput skloništa od zla koje je okruživalo Sarajevo. Pozorišta su bila dokaz da život još postoji.
Sarajevska „Kosa“ bila je vjerovatno najpopularnija predstava tog perioda. Dok su na sceni mladi ljudi pjevali o miru, slobodi i otporu ratu, u publici su sjedili oni koji su znali da će se, čim se zavjesa spusti, vratiti na linije – često vojno neopremljeni, ali puni hrabrosti.
Predstavu je pogledao i američki reditelj Phil Alden Robinson, koji je, dirnut viđenim, zaplakao na sceni. Snimio je predstavu, a snimak odnio u New York, gdje je izazvao snažne reakcije. Autori njujorške „Kose“ opisivali su je kao „dublju i intenzivniju od originala“, jer je njima rat bio daleko, dok se Sarajlijama dešavao pred očima.
Za mnoge učesnike ova predstava ostavila je trajan psihološki i životni trag. Sarajevska „Kosa“ jedno je od onih moćnijih svjedočanstava kulturnog otpora tokom opsade Sarajeva i dokaz da umjetnost oplemenjuje ne samo one koji su na sceni, nego i one koji su, nakon aplauza, odlazili pravo u rat, na prve linije odbrane grada.
Predstava je snimljena i za Televiziju BiH te emitovana u okviru novogodišnjeg programa uoči 1993. godine. Snimatelj predstave Slaviša Mašić svjedok je izuzetno teških i opasnih okolnosti u kojima je predstava nastajala i bila snimana, uključujući rad tokom policijskog sata i snimanje scena na ulicama Sarajeva dok je trajala pucnjava. Posebno je isticao hrabrost i profesionalnost učesnika.
Predstava je nastala u produkciji udruge Ritiš design, čiji je rad prekinut nakon smrti osnivača Franje Ritiša, dok je Kamerni teatar 55 bio domaćin svih izvedbi.
Sarajevska „Kosa“ ostaje zapamćena kao jedinstveno svjedočanstvo vremena u kojem je umjetnost prkosila ratu.
U vrijeme kada su informacije putovale sporije od granata kojima je grad svakodnevno zasipan, kada nije bilo interneta kakav danas poznajemo, a istina se prenosila usmenim putem, u Sarajevu se pojavio gotovo nevjerovatan glas: Bruce Dickinson, frontmen Iron Maidena, dolazi u opkoljeni grad. Ne helikopterom Ujedinjenih nacija, ne u diplomatskoj koloni, već konvojem preko planina, kroz neprijateljske linije.
Za mnoge je to dugo ostalo na nivou mita. Znalo se da se koncert dogodio, ali su detalji bili magloviti, gotovo nestvarni. Kao da je i sam događaj pripadao nekoj drugoj dimenziji, jednakoj onoj u kojoj su Sarajlije svakodnevno pokušavale živjeti normalno, uprkos izloženosti artiljerijskoj paljbi, „sijačima smrti“ i snajperistima. Tek godinama kasnije, kroz dokumentarni film Scream For Me Sarajevo, ta priča je dobila svoje puno, bolno i veličanstveno lice.
Bruce Dickinson je u Sarajevo došao 1994. godine, u trenutku kada je opsada trajala već više od dvije i po godine. Dok su mnogi svjetski muzičari, njihovi menadžeri ili osiguravajuće kuće odbijali i samu pomisao na dolazak, Dickinson je jednostavno otišao. Prema vlastitom svjedočenju, svom menadžeru nije ni rekao kuda ide. S bendom je iz Birminghama avionom stigao u Split, a zatim se kopnom zaputio prema Sarajevu, noseći sa sobom oko 200 kilograma opreme i, još važnije, poruku solidarnosti.
Bosanski kulturni centar u svojoj ratnoj historiji posebno pamti 14. decembar 1994. godine. Koncert je održan u sklopu turneje albuma Balls To Picasso. No ono što se te večeri sviralo bilo je daleko manje važno od same činjenice da se uopće sviralo. U gradu u kojem su ljudi ginuli na putu do vode, gdje se nije znalo hoće li se dočekati sutra, muzika je na nekoliko sati zaustavila rat – barem u glavama onih koji su bili prisutni.
Publiku nisu činili povlašteni niti sigurni. Na koncert su dolazili ljudi direktno s borbenih linija, borci koji su grad branili gotovo goloruki, kao i civili koji su prethodno pretrčavali raskrsnice pod stalnom paljbom snajperista.
Dolazak Brucea Dickinsona bio je više od koncerta. Bio je to čin prkosa i dokaz da Sarajevo nije zaboravljeno, da neko izvan granica pakla u kojem se grad nalazio vidi ljude, a ne samo političku krizu. Uz Joan Baez, Dickinson je bio jedan od rijetkih svjetski poznatih umjetnika koji su imali hrabrosti doći dok je bilo najteže – ne poslije i ne kada je bilo sigurno, nego usred opsade.
Film Scream For Me Sarajevo kasnije je pokazao da ova priča nije bila samo priča o jednoj rock zvijezdi. Bila je to priča o ljudskosti nasuprot barbarstvu, o moralu koji se ne da uništiti granatama i o gradu koji odbija prestati živjeti.
Te večeri rat nije nestao. Granate su i dalje padale, snajperi su i dalje bili na položajima. Ali u svijesti ljudi koji su bili u dvorani, rat je na trenutak izgubio moć nad njima. Nada je pobijedila strah.
Za mnoge stanovnike grada pod opsadom dolazak Brucea Dickinsona u Sarajevo ostao je jedan od najsnažnijih simbola međunarodne solidarnosti, ali i dokaz da muzika, u najgorim vremenima, može biti čin otpora i spasa.
U proljeće 1993. godine, dok je Sarajevo već mjesecima bilo odsječeno od svijeta i izloženo svakodnevnom granatiranju i snajperskoj vatri, u grad je stigla žena čije je ime decenijama simboliziralo borbu za mir, ljudska prava i dostojanstvo čovjeka. Joan Baez postala je prva svjetska muzička zvijezda koja je, svjesno i bez zadrške, došla u opkoljeno Sarajevo.
Njen dolazak u aprilu 1993. godine bio je više od muzičkog događaja. Bio je to čin moralne solidarnosti i otvoreni protest protiv nasilja nad civilima. U tadašnjem kinu Imperijal, u atmosferi stalne opasnosti, Baez je održala dva koncerta u pratnji gitariste Paula Pescoa, pred publikom koja je često dolazila pješice, kroz ruševine i pod granatama, samo da bi se na trenutak podsjetila da je živa.
Na sceni su joj se pridružili i sarajevski muzičari: Vedran Smajlović, Srđan Jevđević, Amir Bešo Lazy, Samir Ćeremida, Igor Žerajić, Boris Bačvić, Husein Vladović i Dragana Ilić. Bio je to susret svjetske i sarajevske muzičke scene u gradu u kojem je muzika postala oblik preživljavanja.
Na prijedlog legendarnog Želimira Altarca Čička, Joan Baez je otpjevala pjesme „Sarajevo, ljubavi moja“ i „Imagine“, dajući im novo, duboko ratno značenje. Posebno snažan trenutak bila je izvedba Montenove pjesme na bosanskom jeziku – jednostavna, iskrena i razoružavajuća. U prepunoj sali svi su pjevali iz sveg glasa.
Baez nije došla samo da pjeva. U Sarajevu je snimila i spot za pjesmu „Stones in the Road“, ostavljajući trajno svjedočanstvo o razorenom gradu i ljudima koji su, uprkos svemu, odbijali odustati od života. Kroz kadrove grada pod opsadom, svijet je mogao vidjeti ono što su Sarajlije svakodnevno živjele.
Kasnije je svjedočila o tom dolasku govoreći kako je u Sarajevo ušla u oklopnom vozilu, noseći pancir i svjesna da joj je život ugrožen. Ipak, isticala je da je osjećaj koji je prevladao bila sreća – sreća što je uspjela doći i što je bila tamo gdje je osjećala da mora biti.
„Sarajevo je tada bilo odsječeno od svijeta. Znala sam da niko ne dolazi. I zato sam pristala“, govorila je Baez, potvrđujući ono što su Sarajlije već znale – da njen dolazak nije bio slučajan, nego duboko promišljen čin savjesti.
Koncert Joan Baez u aprilu 1993. godine ostao je upisan kao prvi nastup stranog izvođača u nezavisnoj Republici Bosni i Hercegovini, ali i kao jedan od najsnažnijih simbola kulturnog otpora tokom opsade Sarajeva. U gradu u kojem su svakodnevno ginuli civili, njena pojava bila je dokaz da umjetnost i ljudskost mogu probiti i najtvrđe blokade.
Njen prvi, od tri, dolazak u Sarajevo, u vrijeme kada je to značilo rizikovati vlastiti život, ostao je nezamjenjiv i neponovljiv.
Jer nije svako ko pjeva za mir spreman doći tamo gdje mir najviše nedostaje.
Joan Baez je bila.
U najtežim godinama svoje savremene historije Bosna i Hercegovina je, uz borbu za fizički opstanak, vodila i borbu za očuvanje identiteta, dostojanstva i državnosti. Jedan od najsnažnijih simbola te borbe bila je prva državna himna Republike Bosne i Hercegovine – „Jedna si jedina“.
Na 300. sjednici Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, održanoj 24. novembra 1995. godine, zvanično su usvojeni tekst i muzika državne himne. Autor teksta bio je Dino Dervišhalidović – Dino Merlin, dok je melodijska osnova preuzeta iz tradicionalne sevdalinke „S one strane Plive“, čime je himna duboko ukorijenjena u bosanskohercegovačko kulturno naslijeđe.
Izbor upravo te melodije nosio je snažnu simboliku. Sevdalinka „S one strane Plive“ veže se za grad Jajce, mjesto koje u historiji Bosne i Hercegovine ima posebno značenje kao jedan od ključnih simbola bosanske državnosti. Time je nova himna spojila savremeni trenutak borbe s višestoljetnim kontinuitetom postojanja države.
„Jedna si jedina“ bila je zvanična himna Republike Bosne i Hercegovine, a potom i države Bosne i Hercegovine nakon okončanja agresije, sve do 1998. godine. Te godine je, odlukom visokog predstavnika međunarodne zajednice, himna ukinuta i zamijenjena instrumentalnom kompozicijom „Intermezzo“, bez teksta, autora Dušana Šestića. Ova odluka izazvala je brojne kontroverze i protivljenja u javnosti, a nova himna nikada nije ostvarila emotivnu i simboličku snagu koju je imala „Jedna si jedina“.
Iako više nije zvanična, „Jedna si jedina“ ostala je duboko prisutna u kolektivnom pamćenju građana. I danas se često može čuti na sportskim događajima, naročito na utakmicama fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine, gdje se spontano pjeva kao izraz patriotizma i osjećaja pripadnosti.
Sam autor, Dino Merlin, kasnije je govorio o okolnostima u kojima je himna nastala. U ratnom Sarajevu, u podrumu hotela Holiday Inn, nakon jednog od prvih ratnih koncerata, došla je ideja da država mora imati svoju himnu. Tekst je, kako je sam rekao, nastao brzo i prirodno, kao odgovor na historijski trenutak i potrebu da se jasno i glasno kaže: Bosna i Hercegovina postoji.
Stihovi himne jednostavni su, ali snažni. Govore o zemlji tisućljetnoj, o granicama koje povezuju more, rijeke i ljude, o domovini kao prostoru zajedničkog pamćenja i nade. Upravo zbog toga „Jedna si jedina“ ostaje više od nekadašnje državne himne. Ona je emocija, emotivni znak jednog vremena, jednog otpora i jedne neupitne ljubavi prema domovini. Ona nije samo svjedočanstvo o savremenoj Bosni i Hercegovini, već priča i dokaz o svevremenoj Bosni i Hercegovini.
Bez obzira na formalne odluke i političke promjene, za mnoge građane Bosne i Hercegovine ona je i dalje prva, jedina i istinska himna zemlje koja je u najtežim trenucima znala ko je i šta brani.
Tokom čitave opsade Sarajeva mladi muzičari i entuzijasti pronalazili su načine da održe koncerte u raznim improviziranim prostorima širom grada. U pauzama nakon dežurstava na linijama fronta vježbali su u podrumima, garažama i napuštenim objektima, koristeći svaki slobodan trenutak kako bi očuvali kreativnost i duh zajednice.
Kao rezultat te snažne energije i velikog broja muzičkih grupa, 14. januara 1995. godine u sarajevskoj dvorani „Sloga“ održan je koncert Rock Under The Siege. Organizator je bio Radio ZID, medij posebno posvećen alternativnoj i subkulturnoj sceni, a sam događaj imao je ogroman simbolički i kulturni značaj.
Koncert je okupio veliki dio sarajevske alternativne muzičke scene. Nastupili su bendovi: Ornamenti, Beastly Stroke, Protest, Sikter, Gnu, A.P. Sound, Lezi majmune, Pessimistic Lines, D. Throne, Hindustan Motors, Down i drugi. Održan je uprkos elementarnim teškoćama: nedostatku struje, ograničenom broju instrumenata i problemima s razglasom. Struja je obezbijeđena putem agregata, a bendovi su se smjenjivali na sceni, pokazujući nevjerovatnu organizaciju i zajedništvo u ekstremnim uslovima.
Za učesnike i publiku koncert je bio mnogo više od muzičkog događaja. Bio je čin civilnog i kulturnog otpora, jasna poruka svijetu da identitet, duh i kultura mladih Sarajlija nisu mogli biti uništeni granatama, snajperima i embargom. Muzika – energična, buntovna i često ironična – pružala je moralnu snagu i osjećaj zajedništva u vremenu kada je život stalno bio ugrožen.
Radio ZID je za ovaj događaj odabrao 14 bendova iz šire sarajevske scene, a nastupi su kasnije snimljeni i objavljeni na CD-u Rock Under The Siege, prvom nezavisnom muzičkom izdanju u međunarodno priznatoj Bosni i Hercegovini. Događaj je predstavljao simbolični trijumf kreativne energije nad ratnim haosom i ostavio trajni trag u historiji bh. rock muzike i kulture.
Koncert je pokazao da i u najtežim okolnostima umjetnost može opstati, stvarajući prostor za zajedništvo, otpornost i očuvanje identiteta – nešto što je tada bilo životno važno, a danas se posmatra kao snažno svjedočanstvo hrabrosti i duha sarajevske mladosti.
U poslijeratnom sjećanju na taj koncert, prof. dr. Zdravko Grebo, osnivač Radija ZID, rekao je:
„Ja ni tada nisam generacijski pripadao tom pokretu, ali sam, kao nikada tokom rata, bio ispunjen nekom ratnom snagom, energijom, optimizmom i srećom. Cijela stvar nastala je nakon višemjesečnog emitovanja emisije No Sleep ’Till, u kojoj su se puštali demo snimci sarajevskih bendova. Kada bih htio biti sebičan, taj događaj bih nazvao najznačajnijim kulturnim, ne samo rock, događajem u opkoljenom Sarajevu. I danas bi bilo teško organizovati koncert koji bi zadovoljio takvu publiku kakva se tada našla u Slogi. Nedostajale su elementarne stvari – od struje do razglasa, pa i ljudi koji bi se postarali da sve na sceni i iza nje protekne mirno. Bilo je teško, a ujedno nikome nije bilo teško – ljudi su, nošeni entuzijazmom i nadom, sve odradili sjajno.“
Pored dvorane „Sloga“, Obala Art Centar bio je jedno od najvažnijih koncertnih mjesta za ratne rock bendove u Sarajevu.
Sarajevski ratni teatar (SARTR) osnovan je 17. maja 1992. godine, u najtežem periodu opsade Sarajeva, kao autentičan i jedinstven čin kulturnog, duhovnog i građanskog otpora agresiji, fašizmu i sistemskom uništavanju ljudskog dostojanstva. U trenutku kada je agresor nastojao uništiti svaki trag života u gradu, u Sarajevu nastaje novi teatar. Nastaje SARTR.
Sarajevski ratni teatar formiran je okupljanjem glumaca i saradnika iz tri profesionalna sarajevska pozorišta koja su, zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu, bila primorana obustaviti svoj redovni rad. Ideja o osnivanju ratnog teatra, u uslovima svakodnevnog granatiranja, nestašica i stalne životne ugroženosti, predstavljala je svjesnu i hrabru odluku umjetnika i umjetnica da se suprotstave dehumanizaciji i da kroz teatar sačuvaju prostor slobode, empatije i kritičkog mišljenja.
Inicijatori i osnivači SARTR-a bili su pisac Safet Plakalo te reditelji Dubravko Bibanović, Gradimir Gojer i Đorđe Mačkić, uz mnoge druge umjetnike i saradnike koji su u potpunom haosu rata prepoznali potrebu za stvaranjem novog, ratnog teatra. Njihova ideja, koja je u tom trenutku mnogima djelovala gotovo nezamislivo, vrlo brzo je okupila veliki broj umjetnika, a SARTR je postao jedan od najsnažnijih simbola kulturnog otpora opkoljenog Sarajeva.
U augustu 1992. godine SARTR je konstituiran kao vojna jedinica pri Regionalnom štabu Oružanih snaga Bosne i Hercegovine Sarajevo, a 12. januara 1993. godine, Odlukom Ratnog predsjedništva Skupštine grada Sarajeva, proglašen je javnom ustanovom iz oblasti kulture od posebnog interesa za odbranu grada. Time je teatar i formalno prepoznat kao važan segment ukupnog otpora opsadi Sarajeva – ne oružjem, već umjetnošću.
Od svog osnivanja do danas, SARTR čuva sjećanje na opsadu Sarajeva, ali istovremeno dosljedno afirmira univerzalne vrijednosti antifašizma, mira, solidarnosti, društvenog angažmana i međunarodne saradnje. Sa svojim nasljeđem i savremenim djelovanjem, SARTR je i danas mjesto savjesti i hrabrosti – prostor u kojem teatar ne pristaje na šutnju pred nepravdom i u kojem umjetnost djeluje kao trajni čin odgovornosti.
Sklonište je prva ratna premijera Sarajevskog ratnog teatra (SARTR), izvedena 6. septembra 1992. godine u 17:00 sati u Kabareu Pozorišta mladih. Predstava je nastala kao direktan odraz svakodnevnog života pod opsadom Sarajeva i predstavlja prvu ratnu kulturnu inicijativu te vrste u gradu.
Glumačku postavu činili su: Miodrag Trifunov, Zoran Bečić, Irena Mulamuhić (koju je na kasnijim gostovanjima mijenjala Nisveta Omerbašić), Alija Aljović, Branko Ličen, Jasna Diklić, Nebojša Veljović i Senad Bašić. Muzički saradnik bio je Vedran Smajlović, dok je scenograf i kostimograf bio Slobodan Perišić, ujedno i autor postera i logotipa SARTR-a.
U stvaranju predstave učestvovali su i: inspicijent Esad Ramović, majstor svjetla Mugdim Šehović, rasvjetljivač Midhat Šehović, majstor tona Božidar Lukić, šminker Tomislav Markunović, garderober Avdo Čukojević, dekorateri Esad Landžo i Dragan Janošević te maska Lada Pervan.
Premijerna izvedba bila je posvećena poginulom tonskom majstoru Vuku Vučku Vrhovcu, kao i teško ranjenim Nerminu Tuliću i Deani Divljan Hajndl, uz nadu u njihov oporavak i povratak. Rad na predstavi odvijao se u podrumu Pozorišta mladih, u zoni intenzivnog granatiranja, u prostoru koji je istovremeno služio kao sklonište za umjetnike i komšije. Upravo takav ambijent postavio je ključno pitanje: ima li smisla baviti se teatrom u ratu?
Odgovor je pronađen u samom činu stvaranja.
Predstava prikazuje grupu likova zarobljenih u skloništu, koji kroz grotesku i humor govore o strahu, patnji, nadi i međuljudskim odnosima. Na taj način umjetnici su reflektovali svakodnevicu opsade i duh Sarajeva, prepoznajući humor i vitalnost kao ključne elemente bosanskohercegovačke otpornosti.
Autor teksta Safet Plakalo opisao je predstavu riječima:
„Svekolika umjetnost, pa i teatar, nemoćna je pred silama zla, ali je moćna da u ljudskoj duši pokrene onaj emotivni naboj koji čeliči čovjekov otpor zlu.“
Sklonište je istovremeno groteskna i dirljiva predstava koja kroz smijeh o tužnom povezuje publiku s ratnom stvarnošću. Umjetnici se gorko podsmjehuju nadi da će im iko pomoći, ali prepuštenost samima sebi ne doživljavaju kao tragediju, već kao istinsku vjeru u ljude i zajedništvo.
Predstava je tokom opsade odigrana 97 puta i postala jedan od najvažnijih simbola kulturnog otpora, snažno svjedočanstvo ljudske izdržljivosti i početak fenomena „teatra pod opsadom“ u Sarajevu.
Sarajevo Film Festival osnovan je 1995. godine, kao drugi filmski festival u Sarajevu, u vrijeme kada je grad još uvijek bio pod opsadom. Bez crvenog tepiha, glamura i reflektora, festival je nastao u okruženju rata, granata i svakodnevne borbe za goli opstanak – kao prozor u svijet i slavlje života uprkos opasnosti. Festival je pokrenulo udruženje Obala Art Centar, s ciljem očuvanja kosmopolitskog duha Sarajeva i doprinosa obnovi civilnog društva.
Prvo izdanje, pod nazivom Prvi ljetni filmski festival Sarajevo ’95, održano je od 27. oktobra do 5. novembra 1995. godine, iako je prvobitno bilo planirano za ljeto. Zbog intenzivnog granatiranja grada, termin festivala je pomjeren za jesen. Festival je otvoren projekcijom filma „Bijeli balon“ iranskog reditelja Jafara Panahija, u Bosanskom kulturnom centru (BKC).
Tokom dvanaest dana festivala prikazano je ukupno 37 filmova iz 15 zemalja. Glavni program prikazivan je u formatu 35 mm, dok je ostatak programa emitovan na VHS-u. Uprkos izuzetno teškim ratnim uslovima, sala BKC-a bila je svake večeri ispunjena, a festival je posjetilo oko 15.000 gledalaca. Osnivač i dugogodišnji direktor Sarajevo Film Festivala bio je Mirsad Purivatra.
Na prvom izdanju festivala još nisu dodjeljivane nagrade. Ipak, od tada pa nadalje, Sarajevo Film Festival je iz godine u godinu rastao i razvijao se, izrastajući u jedan od vodećih filmskih festivala u Evropi, s posebnim fokusom na regiju Jugoistočne Evrope. Danas festival okuplja svjetske filmske zvijezde, privlači više od 100.000 posjetitelja i služi kao ključna platforma za filmski biznis, promociju novih talenata i međunarodnu vidljivost filmskih autora iz regije.
Od svog nastanka u danima opsade do danas, Sarajevo Film Festival ostao je snažan simbol otpornosti, kulture i kreativnosti u najtežim okolnostima te trajno svjedočanstvo da film i umjetnost mogu biti izvor nade, zajedništva i slobode čak i u ratnom okruženju.
Prvi Sarajevo Film Festival, pod nazivom „Poslije kraja svijeta“, održan je 1993. godine u opkoljenom Sarajevu, usred najduže opsade jednog grada u modernoj historiji. Ideja za festival proistekla je iz uvjerenja da i u najmračnijim trenucima umjetnost može biti sredstvo opstanka i prostor slobode. Osnivač festivala, reditelj Haris Pašović, pokrenuo je ovaj događaj zajedno sa svojim timom iz Festivala MESS i brojnim međunarodnim saradnicima, pod motom „Poslije kraja svijeta“.
Među međunarodnim prijateljima i saradnicima festivala bili su i istaknuti umjetnici i intelektualci poput Dana Rothberga, Vanesse Redgrave, Susan Sontag i Annie Leibovitz, čije je prisustvo i podrška imala snažan simbolički i moralni značaj za opkoljeni grad.
Festival je započeo projekcijom filma „Voda“ Mirze Idrizovića u kinu Romanija, filma koji je tematizirao svakodnevnu borbu građana Sarajeva za vodu. U grad u kojem već 19 mjeseci nije bilo struje, vode ni grijanja, čak 20.000 Sarajlija došlo je na filmske projekcije. Bio je to izraz „umjetnosti preživljavanja“ – svjesna odluka građana da, uprkos granatiranju i stalnom riziku, ostanu povezani sa svijetom i sa sobom.
Organizacija festivala bila je izuzetno zahtjevna. Festival MESS, SAGA, Radio ZID i mnogi drugi pojedinci i organizacije udružili su snage kako bi ovaj događaj bio moguć. Katalog festivala štampan je u krajnje oskudnim ratnim uslovima – ručno. Fotografije su nošene u štampariju dnevnog lista Oslobođenje, a članovi tima su, prolazeći kroz opasne zone i snajperske linije, dolazili do zgrade koja se nalazila neposredno uz borbenu liniju.
Tokom festivala prikazana su ukupno 143 filma, igrana i dokumentarna ostvarenja, koja su građanima opkoljenog Sarajeva otvorila prozor u svijet. Kvalitet slike i zvuka bio je u drugom planu u odnosu na samu činjenicu da su ljudi ponovno mogli biti dio kulturnog života. Umjetnost je u tim trenucima bila jednako važna kao hrana, voda ili san.
Festival „Poslije kraja svijeta“ pokazao je da Sarajevo, čak i pod opsadom, može biti kulturni centar svijeta. Bio je snažan simbol otpornosti, kreativnosti i zajedništva te trajni podsjetnik na moć umjetnosti da, i u najtežim vremenima, pruži nadu i osjećaj normalnosti.
U martu 1993. godine, tokom opsade Sarajeva, američka intelektualka, spisateljica i rediteljica Susan Sontag režirala je predstavu Samuela Becketta „Čekajući Godota“, u produkciji Festivala MESS, u Pozorištu mladih. Predstava je nastala u jednom od najmračnijih perioda opsade i ubrzo je postala jedan od najznačajnijih kulturnih događaja u ratnom Sarajevu.
Ugledni londonski list The Observer u broju od 8. marta 1993. godine uvrstio je ovu izvedbu među četiri historijski najznačajnije produkcije Beckettove drame, uz predstave izvedene u Južnoj Africi za vrijeme aparthejda, u zatvoru San Quentin i u New Orleansu nakon uragana Katrina.
Susan Sontag je tada izjavila da joj se činilo „kao da je Čekajući Godota napisan za Sarajevo pod opsadom“. U gradu u kojem su ljudi svakodnevno živjeli pod granatama, bez vode, struje i grijanja, predstava je postala snažan simbol umjetničkog otpora i duhovnog preživljavanja.
Uloge su tumačili istaknuti glumci sarajevskog teatra tokom opsade: Ines Fančović, Nada Đurevska, Irena Mulamuhić, Sead Bejtović, Izudin Bajrović, Admir Glamočak, Mirza Halilović, Velibor Topić i Milijana Zirojević. Scenografiju i kostime potpisala je Ognjenka Finci, dramaturgiju Zehra Kreho, prevod Nermina Kurspahić, dok je dizajn svjetla radio Mustafa Mustafić. Producent predstave bio je reditelj Haris Pašović.
Predstava je privukla veliku međunarodnu medijsku pažnju i tumačena je ne samo kao umjetnički, već i kao politički čin. The Washington Post je jednu od kritika naslovio kao „Čekajući Clintona“, aludirajući na iščekivanje međunarodne vojne intervencije. Iako je Sontag prvobitno željela režirati Beckettov komad „Happy Days“, uvidjevši da stanovnici Sarajeva žive u stanju beskrajnog čekanja, odlučila se za Godota, čiji apsurd i neprestano iščekivanje precizno odražavaju ratnu stvarnost grada.
Susan Sontag je tokom rata devet puta posjetila Sarajevo i bila jedna od prvih istaknutih intelektualki koja je javno upozoravala na genocid koji se događao u Bosni i Hercegovini. Ostala je upamćena kao hrabra i dosljedna zagovornica Bosne i Hercegovine, koja je svojim kulturnim angažmanom i javnim pisanjem značajno doprinijela međunarodnoj svijesti o ratu.
U tekstu „Lament nad Bosnom“, prvobitno objavljenom 1995. godine u časopisu The Nation, Susan Sontag je zapisala:
„…Ako je prije bilo ljudi koji nisu htjeli znati – često slušamo kako je rat u Bosni tako komplikovan da je teško razlučiti koja je strana u ‘pravu’ – sada je sve više onih koji su shvatili ko je ko. Oni također znaju da se rat mogao zaustaviti u svakom momentu i s minimalnom primjenom sile… Ali Evropljani nisu htjeli, a Amerikanci nisu bili spremni da se umiješaju.“
Predstava „Čekajući Godota“ u Sarajevu ostaje trajni historijski simbol moći umjetnosti u ekstremnim okolnostima. Njena izvedba pod opsadom pokazala je da čak i kada je život stalno ugrožen, kultura može pružiti nadu, osnažiti zajednicu i sačuvati ljudskost u situacijama koje djeluju beznadežno.
Produkcijska kuća SaGA (Sarajevska grupa autora) osnovana je 1990. godine od strane grupe profesionalaca iz oblasti filma, marketinga i televizijske produkcije. Među osnivačima bio je i Ismet Nuno Arnautalić, poznat i kao jedan od osnivača legendarne sarajevske grupe Indexi.
Tokom opsade Sarajeva, SaGA je postala važno okupljalište intelektualaca, umjetnika, studenata i filmskih profesionalaca koji su ostali u gradu s ciljem očuvanja kulturnog života i dokumentovanja svakodnevnice građana u najtežim ratnim okolnostima.
Od samog početka rata, timovi SaGA-e svakodnevno su snimali život na ulicama Sarajeva, realizujući više od 60 dokumentarnih filmova. Snimanja su se odvijala u izuzetno opasnim uslovima – pod prijetnjom snajpera i granata. Filmske ekipe su s vremenom razvile posebne načine kretanja i rada u kratkim sigurnosnim intervalima, bilježeći autentičnu svakodnevicu opkoljenog grada, bez propagande. Filmovi su tematski obrađivali život djece, različite zajednice, ali i umjetničko stvaralaštvo pod opsadom.
Tokom rata, SaGA je započela i rad na igranom filmu „Savršeni krug“, po scenariju Abdulaha Sidrana, koji je završen nakon rata. Film ima trajnu vrijednost jer donosi autentične slike Sarajeva razorenog agresijom i dugotrajnom opsadom.
Za svoj izuzetan rad, produkcijska kuća SaGA je 1994. godine nagrađena Felixom, nagradom Evropske filmske akademije. Predsjednik Akademije Wim Wenders tom je prilikom naglasio da nagrada predstavlja priznanje za hrabrost, istrajnost i kreativnost u najtežim mogućim okolnostima.
Iako su bioskopi u Sarajevu tokom opsade često bili zatvoreni zbog nedostatka struje, projekcije su se održavale u kinu Radnik, a filmovi SaGA-e prikazivani su i na televizijama širom Evrope, omogućavajući međunarodnoj publici da vidi ratnu svakodnevicu Sarajeva iz perspektive njegovih građana.
Produkcijska kuća SaGA tako je tokom opsade Sarajeva postala snažan simbol otpornosti i umjetničkog preživljavanja, pokazujući da film može biti sredstvo dokumentovanja stvarnosti i očuvanja ljudskosti u najtežim trenucima. Filmovi nastali u okviru njenog rada predstavljaju neprocjenjivo svjedočanstvo o životu grada pod opsadom i temelj savremene filmske memorije Bosne i Hercegovine.
Tokom rata u Bosni i Hercegovini, u okviru Glavnog štaba Armije Republike Bosne i Hercegovine, formiran je Filmski arhiv Oružanih snaga (FAOS) s ciljem sistematskog dokumentovanja ratnih događaja i svakodnevnog života u opkoljenom Sarajevu. Ideja o osnivanju FAOS-a proizašla je iz inicijative da se predratna filmska kuća Bosna film mobilizira za potrebe arhivskog snimanja, ali i iz potrebe da se sačuva vizuelno svjedočanstvo o civilnom životu pod opsadom.
FAOS je bio smješten u Skenderiji, u prostoru Collegium Artisticuma, gdje je okupljao filmske profesionalce, studente režije i mlade autore. Snimala se dokumentacija s prvih linija fronta, ali i iz gradskih kvartova, bilježeći borbu za opstanak, svakodnevicu pod opsadom, redove za vodu, pripreme za zimu, kao i neposredne borbene situacije. Oprema kojom su raspolagali bila je skromna – amaterske i poluprofesionalne video-kamere, dok je dostupna 35-milimetarska filmska kamera korištena isključivo za najvažnije događaje.
Među zabilježenim radovima nalazili su se dokumentarni filmovi poput „Planet Sarajevo“ Šahina Šišića, kao i autorski filmovi mladih stvaralaca, među kojima su Dino Mustafić, Danis Tanović i Haris Prolić, koji će kasnije postati ključna imena bosanskohercegovačke i svjetske kinematografije.
FAOS je zabilježio i niz ključnih diplomatskih posjeta Sarajevu, uključujući dolazak generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Boutrosa Boutrosa-Ghalija krajem 1993. godine, pri čemu je FAOS bio jedina ekipa koja je snimila njegove reakcije u opkoljenom gradu.
Tokom opsade Sarajeva, u gradu bez struje, vode i hrane, grupa umjetnika donijela je odluku da snimi prvi i jedini igrani film nastao u tim uslovima – Neočekivana šetnja. Film je režiran u saradnji sarajevskog glumca Senada Bašića i francuskog reditelja Françoisa Lunela, a prati mladog glumca koji pokušava zadržati privid normalnog života u gradu razorene svakodnevice.
Scenario i scenografija razvijani su paralelno sa snimanjem, koje se odvijalo među porušenim zgradama, u dimu i prašini, uz stalnu opasnost od snajpera i granata. Film je sniman amaterskim i poluprofesionalnim kamerama, uz korištenje 16-milimetarskog filma donesenog iz Francuske. Hrana, cigarete i alkohol često su bili jedina nadoknada za rad članova ekipe.
Film je završen i premijerno prikazan 1996. godine, nakon čega je prikazivan na međunarodnim festivalima, uključujući Göteborg i Toronto. Neočekivana šetnja ostaje autentičan umjetnički zapis života u opkoljenom Sarajevu i trajno svjedočanstvo kreativnosti i otpora u ekstremnim ratnim uslovima.
„Mizaldo, Kraj Teatra“ je televizijska drama i dokumentarni film koji je 1994. godine režirao Benjamin Filipović, uz Semezdina Mehmedinovića kao korežisera i scenaristu. Sniman u ratom opkoljenom Sarajevu, film traje 71 minutu i predstavlja postmodernu filmsku metaforu grada, spaljene Nacionalne i univerzitetske biblioteke i života ljudi pod opsadom. Naziv filma – Mizaldo – čitan unazad znači „odlazim“, simbolizirajući bijeg, gubitak i egzistencijalnu patnju.
Film je nastao u najtežim ratnim godinama, bez osnovnih životnih uslova, i strukturiran je kao filmski esej i manifest postmodernizma. Kroz kolaž dokumentarnih i igranih segmenata, Mizaldo prikazuje apsurd rata, svakodnevicu Sarajlija i kreativni otpor uništenju. Neke scene postale su kultne, poput parodijske reklame za Nike, u kojoj Sarajlija pretrčava raskrsnicu dok glas spikera izgovara: „Brži od metka.“
Uloge tumače Sejo Bajraktarević, Ismet Bajramović, Gigi, Bernard-Henri Lévy, Paul Marchand i Asim Zilić, muziku je komponovao Sinan Alimanović, a direktor fotografije bio je Muhamed Haćimić. Film je proizveden za RTV BiH, a premijerno je prikazan na Berlinskom filmskom festivalu, na koji autori zbog rata nisu mogli doputovati. Publika je tako, između ratnih izvještaja na CNN-u, imala priliku vidjeti Sarajevo iz perspektive njegovih stanovnika.
Mizaldo, Kraj Teatra ostaje snažan dokument ratnog Sarajeva i primjer potpune umjetničke slobode i otpornosti pod opsadom.
Tokom opsade Sarajeva, reditelj Dino Mustafić snimio je dokumentarni film „Pista života“, koji bilježi priče o jedinom načinu izlaska i ulaska u opkoljeni grad prije izgradnje Tunela spasa – pretrčavanju piste sarajevskog aerodroma.
Film istražuje krajnje granice ljudskog iskustva, povlačeći jasnu liniju između svijeta života i slobode s jedne strane, i svijeta smrti, straha i gubitka ljudskosti s druge. Prostor aerodromske piste bio je izuzetno opasan; procjenjuje se da je oko 300 ljudi poginulo, a više od 700 ranjeno prilikom prelaska, iako tačan broj nikada nije pouzdano utvrđen.
Kroz intimne ispovijesti građana Sarajeva, film svjedoči o hrabrosti, očaju i odlučnosti ljudi koji su svakodnevno riskirali vlastite živote. Snimatelj filma bio je Danijal Šukalo, montažu je uradio Fadil Komarica, a producent je Smail Tokić, u produkciji FAOS-a.
Pista života ostaje jedno od najvažnijih filmskih svjedočanstava o opsadi Sarajeva i trajni simbol hrabrosti građana koji su, uprkos smrtonosnoj opasnosti, održavali vezu sa slobodnom teritorijom i vanjskim svijetom.
Benjamin Filipović, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih filmskih reditelja, tokom opsade Sarajeva našao se u ulozi koja nadilazi granice umjetnosti – postao je svjedok i hroničar jednog od najstravičnijih ratnih zločina nad civilima. Dana 27. maja, u ulici Vase Miškina, Filipović se slučajno zatekao na mjestu gdje je oko 9:15 sati pala granata, dok je tragao za majkom koja je radila u blizini.
U trenutku potpune dezorijentacije, panike i užasa, ulicom su odjekivali jauci ranjenih, dok su tijela civila ležala rasuta po asfaltu. Među prisutnima su bili i članovi njegove ekipe i kolege iz TV BiH. U sjećanju na te trenutke, Benjamin Filipović je kasnije opisao događaj riječima:
„Jauci, i ono sve kako je to već bilo – ko zna, zna, ko ne zna, ni ne vrijedi pričati. I ja pođem tamo, ne bih li vidio gdje mi je mater. U tom će i druga granata, još veći haos, još stravičnije, još krvavije. I vidim Dževada Čolakovića, čovjeka koji je snimio Hodoljublje sa rahmetli Zukom Džumhurom i rahmetli Mirzom Idrizovićem, čovjeka koji je kroz kameru protjerao preko 100.000 kilometara trake, sjajan čovjek – koji više ne može da snima. Ja uzmem kameru i počnem snimati, tražeći, zapravo, svoju mater sve vrijeme. Iskreno govoreći – nasreću, ne nađem je. To kasnije ode u eurovizijsku razmjenu i ja tako postajem redatelj koji je, potpuno igrom slučaja, reportažnim, dokumentarnim zapisom ostvario takvu vrstu užasne gledanosti.“
Tražeći vlastitu majku, Filipović je nenamjerno zabilježio jedan od najpotresnijih ratnih trenutaka opsade Sarajeva – masakr nad civilima, čiji su snimci obišli svijet. Taj dokument, nastao bez namjere, postao je jedan od najsnažnijih vizuelnih dokaza brutalnosti opsade.
Ovaj trenutak, u kojem filmski autor postaje svjedok i kroničar zločina, iako se čini jedinstvenim, zapravo je bio sastavni dio svakodnevice sarajevskih umjetnika i umjetnica – ljudi koji su istovremeno stvarali, preživljavali i svjedočili uništenju vlastitog grada.
U okviru Štaba Teritorijalne odbrane Sarajeva formirana je Umjetnička četa, u koju su se uključili brojni sarajevski umjetnici – glumci, muzičari, slikari, kipari i pisci. Njihov zadatak bio je očuvanje kulturnog života grada i podizanje morala vojnika i civila kroz nastupe u jedinicama, na prvim linijama odbrane, u bolnicama i kulturnim institucijama.
Umjetnička četa 1. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine formirana je 16. jula 1992. godine, u najtežim mjesecima opsade Sarajeva. Dva mjeseca kasnije, umjetnici koji su ostali u gradu položili su zakletvu u hotelu Holiday Inn, pred komandantom 1. korpusa, generalom Mustafom Hajrulahovićem – Talijanom. Četa je u početku brojala oko 200 pripadnika, među kojima su bili predstavnici različitih umjetničkih disciplina.
Zbog raznovrsnosti umjetničkih pravaca, jedinica je organizirana u vodove: slikarima je komandovala Mirsada Baljić, narodnjacima Nazif Gljiva, zabavnoj muzici Muhamed Fazlagić Fazla, a glumcima Josip Pejaković.
Četa je odmah započela s radom u izuzetno teškim ratnim uslovima. Nastajale su patriotske pjesme i organizirani kulturni događaji čiji je cilj bio jačanje morala branilaca i civila. Prvi snimci bili su tehnički skromni demosnimci, nastali u improviziranim studijima, ali je ubrzo prepoznat njihov značaj te je produkcija prebačena u RTV BiH, u Dom RTV-a – tada jednu od najsigurnijih zgrada u gradu.
Pored snimanja, članovi Umjetničke čete održavali su koncerte i pozorišne predstave na linijama odbrane, u enklavama, bolnicama i kasnije i izvan Sarajeva. Ti nastupi nisu bili samo umjetnički događaji – bili su činovi otpora, podrška vojnicima, medicinskim radnicima i civilima te snažan simbol zajedništva u gradu pod opsadom.
Komandant Prvog korpusa, Mustafa Hajrulahović, izdao je i direktivu da se pripremi pjesma za Eurosong, što je podrazumijevalo izuzetno rizična putovanja delegacije Bosne i Hercegovine na slobodne teritorije i u zemlje domaćine manifestacije.
Sve pjesme nastale u okviru Umjetničke čete bile su oslobođene govora mržnje i poziva na osvetu. Umjesto toga, nosile su poruke otpora, nade i dostojanstva. Među najpoznatijim pjesmama koje su obilježile ratni period su: „Vojnik sreće“, „Ponesi zastavu, Dragane Vikiću“, „Ja ti odoh, majko, Bosnu braniti“, „Branioci Sarajeva“, „Ovo je Bosna, jednom shvatite“ i „Heroji Mostara“.
Istaknute članice Umjetničke čete, slikarica Mirsada Baljić i akademska kiparka Alma Suljević, inicirale su i likovnu izložbu „Umjetnici Sarajeva za slobodnu BiH“, postavljenu još 1992. godine, kao jedan od prvih kolektivnih umjetničkih odgovora na agresiju.
Umjetnička četa 1. korpusa ARBiH ostaje trajni simbol kreativne otpornosti i humanosti. Njihova umjetnost, stvarana pod granatama i snajperima, dokazala je da i u ratu može postojati prostor slobode te da muzika, riječ, slika i pozorište mogu sačuvati ljudskost onda kada je ona najugroženija.
Tokom opsade Sarajeva, u vrijeme kada je grad bio gotovo potpuno odsječen od svijeta, britanski novinar i autor Bill Tribe bio je među prvim strancima koji su se usudili doći u opkoljeni grad kako bi zabilježili svakodnevni život njegovih stanovnika. Zajedno s rediteljem Domom Rotheroeom, Tribe je 1992. i 1993. godine snimio dokumentarni film A Sarajevo Diary, jedno od najpotresnijih i najautentičnijih svjedočanstava o opsadi Sarajeva i ratu u Bosni i Hercegovini.
Film nastaje u trenutku kada opsada tek ulazi u svoju najbrutalniju fazu, a Sarajevo se suočava s kontinuiranim granatiranjem, snajperskom vatrom, nestašicama hrane, vode i struje. A Sarajevo Diary ne bavi se ratom iz vojne ili političke perspektive, već iz intimne, ljudske – kroz svakodnevicu građana Sarajeva, ali i kroz ličnu priču autorove porodice koja se zatekla u gradu. Upravo ta subjektivna dimenzija filmu daje posebnu snagu, pretvarajući ga u dnevnik života pod opsadom.
Godine 1993. Bill Tribe i filmska ekipa vraćaju se u Sarajevo i snimaju proširenu verziju filma pod naslovom A Sarajevo Diary – From Bad to Worse. Ova verzija donosi oko 25 minuta dodatnog materijala, uključujući nove snimke razorenog grada, svjedočanstva njegovih stanovnika, kao i intervju s Vedranom Smailovićem, simbolom sarajevskog kulturnog otpora. Film započinje originalnom verzijom, uz blago izmijenjenu montažu, dok je dio materijala skraćen kako bi se naglasio kontinuitet pogoršanja uslova života u gradu.
Danas, nakon smrti Billa Tribea, A Sarajevo Diary: From Bad to Worse ostaje jedno od najvrijednijih filmskih svjedočanstava o Evropi na kraju 20. stoljeća – dokument koji jasno pokazuje razmjere patnje, ali i izuzetnu snagu, dostojanstvo i otpor građana Sarajeva. Film je dostupan zahvaljujući Tribeovom unuku, koji je omogućio njegovo slobodnije dijeljenje, uz saglasnost reditelja, s namjerom da se ove slike i poruke ne zaborave.
FAMA International i njen edukacijski paket Opsada Sarajeva 1992–1995 predstavljaju jedan od najsistematičnijih i najobuhvatnijih projekata dokumentiranja, memoriranja i edukacije o opsadi Sarajeva. Autorica i glavna urednica ovog izuzetnog projekta je Suada Kapić, koja je još tokom rata, a naročito u godinama nakon njega, razvila metodološki precizan i etički utemeljen pristup bilježenju iskustva opsade kao univerzalne lekcije savremene historije.
Edukacijski paket, objavljen u izdanju FAMA International, zamišljen je kao multimedijalna arhiva i obrazovni alat, namijenjen kako onima koji su opsadu preživjeli, tako i generacijama koje o njoj uče posredno. Njegov značaj daleko nadilazi lokalni kontekst: riječ je o doprinosu kolektivnom globalnom pamćenju, jer iskustvo Sarajeva nije samo historijska činjenica, već upozorenje i univerzalna priča o mehanizmima terora, ali i ljudskog opstanka.
Paket se sastoji od šest pažljivo osmišljenih cjelina: dvije velike mape, dva CD-a, jednog DVD-a i enciklopedijske knjige od 1.325 stranica. Prva mapa, The Fall of Yugoslavia 1991–1999, daje širi političko-vojni kontekst raspada Jugoslavije, s precizno obilježenim ratištima, logorima, masovnim grobnicama i ključnim događajima. Druga mapa, Survival Map – Siege of Sarajevo 1992–1995, fokusirana je isključivo na Sarajevo i vizualizira opsadu grada, njegovu urbanu strukturu, ali i artiljerijski prsten koji ga je gotovo četiri godine stezao.
Centralni audiovizuelni dio paketa čini dokumentarni film Vodič za preživljavanje – Mehanizam terora, mehanizam opstanka, koji kroz niz pojmova i ličnih svjedočanstava prikazuje svakodnevni život pod opsadom: od snalaženja za vodu, hranu i ogrjev, do kulture, obrazovanja i pitanja života i smrti. Film je koncipiran kao pojmovnik opsjednutog grada i u snažnoj je vezi s poetikom ratne književnosti Sarajeva.
Drugi CD sadrži opsežnu govornu historiju opsade, strukturiranu u trideset epizoda, s desetinama svjedočenja građana različitih profesija, generacija i svjetonazora. Knjiga Opsada Sarajeva (mart 1992 – mart 1996), objedinjavanjem svih segmenata paketa, postaje njegov najtrajniji i najotporniji nosilac pamćenja – simboličan odgovor na spaljenu Vijećnicu i uništavanje znanja kao ratnu strategiju.
Posebno mjesto zauzima segment Sarajevo Life, koji kroz fotografiju, strip i ankete bilježi intimne, često potresne odgovore Sarajlija na pitanja o strahu, gubitku, nadi i preživljavanju. Time se ratna svakodnevica bilježi ne samo kao historijski podatak, već kao duboko ljudsko iskustvo.
Iako je projekt realiziran uz saradnju velikog broja domaćih i međunarodnih autora, istraživača i umjetnika, njegova pokretačka snaga ostaje vizija Suade Kapić: da se iskustvo opsade ne svede na statistiku i mit, nego da se sačuva u svojoj složenosti, proturječnostima i etičkoj težini. Paradoks ovog projekta leži u činjenici da je nastao bez snažne institucionalne podrške, oslanjajući se prvenstveno na entuzijazam i odgovornost pojedinaca, dok je njegova recepcija ostala manja od značaja koji objektivno ima.
Edukacijski paket Opsada Sarajeva danas stoji kao jedan od najvažnijih arhivskih i obrazovnih projekata o ratu u Bosni i Hercegovini – ne samo kao dokument prošlosti, već kao trajno upozorenje da se mehanizmi nasilja mogu ponoviti ako se iskustvo ne razumije, ne pamti i ne prenosi.
U jednoj sarajevskoj ulici, 15. augusta 1995. godine, samo nekoliko mjeseci prije formalnog okončanja opsade i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, granata ispaljena s položaja Vojske Republike Srpske prekinula je život Karima Zaimovića. Imao je dvadeset četiri godine. Njegova smrt svrstala ga je među posljednje civilne žrtve opsade Sarajeva, ali i među najtragičnije gubitke bosanskohercegovačke književnosti kraja 20. stoljeća.
Rođen 1971. godine, Karim Zaimović je rat proveo u Sarajevu, gradu kojem je bio duboko i beskompromisno odan. Bio je strastveni zaljubljenik u strip, književnost i popularnu kulturu, a šira javnost ga je upoznala kao jednog od osnivača i autora magazina Dani i Fantom Slobode, u kojim je pisao o stripu, umjetnosti i svakodnevici opsjednutog grada. Njegovi tekstovi, istovremeno lucidni, ironični i duboko humani, predstavljali su rijedak spoj urbane inteligencije i ratnog iskustva.
Opsada Sarajeva zatekla ga je s tek navršenom dvadeset i prvom godinom. Upravo u tom periodu nastaju priče koje će kasnije biti objedinjene u knjizi Tajna džema od malina, jednom od najznačajnijih i najoriginalnijih književnih djela nastalih tokom opsade. Iako knjigu nije stigao završiti niti sam pripremiti za objavljivanje, njen literarni domet i danas potvrđuje izuzetnu zrelost i snagu autorovog glasa. Riječ je o djelu koje nadilazi ratni kontekst i postaje univerzalna književna refleksija o djetinjstvu, sjećanju, strahu i imaginaciji u ekstremnim okolnostima.
Karim Zaimović bio je neizostavan dio kulturnog života opkoljenog Sarajeva. Njegov doprinos teško je svesti pod pojednostavljenu sintagmu „duhovnog otpora“: sve ključne umjetničke i kulturne inicijative tog vremena, od alternativnih medija do radijskih i književnih projekata, nosile su njegov trag. Uz Dane, sarađivao je s Radiom ZID i časopisom Fantom slobode, gradeći prostor slobodne misli u gradu pod stalnom prijetnjom uništenja.
O njegovom značaju svjedoči i promišljanje Ivana Lovrenovića, koji je sudbinu Karima Zaimovića označio kao simboličnu tragediju rata u Bosni i Hercegovini, nalik onima koje su prethodni ratovi upisali u vlastitu književnu historiju. U Karimu se, kako je istaknuto, fokusirala nesreća jednog „paklenog vremena“, vremena koje je prekinulo izuzetan talenat u trenutku kada je tek počinjao ostvarivati svoj puni potencijal.
Smrt Karima Zaimovića nije samo biografska činjenica niti puka statistika ratnih stradanja. Ona ostaje trajni podsjetnik na to koliko je opsada Sarajeva, osim ljudskih života, uništila i budućnosti koje su mogle oblikovati kulturni i intelektualni pejzaž zemlje. Njegovo djelo, međutim, nastavlja živjeti kao svjedočanstvo jedne generacije, jednog grada i jedne neumorne potrebe da se, čak i u najgorim okolnostima, misli, piše i sanja slobodno.
Tajna džema od malina je zbirka priča Karima Zaimovića, nastala tokom opsade Sarajeva (1992–1995) i objavljena posthumno. Djelo predstavlja jedinstveni spoj humora, ironije, imaginacije i brutalne realnosti rata, stvarajući metaforičan i duboko ljudski portret grada pod opsadom.
Karim je priče pisao za svoju radio emisiju Josif i njegova braća na ratnom Radiju ZID, gdje su njegova čitanja bila tražena i mnogo slušana. U gradu bez struje i svakodnevnih patnji, Sarajlije su putem malih tranzistora nalazile trenutke emotivnog bijega i ljepote u njegovoj mašti. Knjiga koja je publicirana poslije opsade koristi postmodernističku naraciju, ironiju i poetsku slobodu kako bi progovorila o životu pod ratom kroz neobične i duhovite zaplete.
Knjiga Tajna džema od malina je snažan etički i umjetnički dokument o vremenu kada je riječ biti utočište, nada i prozor u neki drugi svijet. Sastoji se od jedanaest priča, od kojih svaka smješta Sarajevo u epicentar važnih događaja. Njeno objavljivanje nakon Karimove smrti osiguralo mu je značajno mjesto u historiji bosanskohercegovačke književnosti i trajni simbol kreativnog duha Sarajeva pod opsadom. Ova knjiga nije samo dokaz ogromnog talenta Karima Zaimovića, već općenito jedna od najinteresantnijih knjiga nastalih za vrijeme opsade Sarajeva. O načinu kako je ova knjiga nastala Miljenko Jergović piše:”Stripovi nisu stizali u opkoljeni grad, nisu radila kina, nije bilo struje, ni vode, i čim se smrkne, čovjek ne bi imao šta da radi nego da mašta. Eto, to je sva “Tajna džema od malina”, jedne od najvažnijih sarajevskih knjiga, uopće.” (Miljenko Jergović 22.10.2011)
Dokumentarni film Rat u djeci (1994) reditelja i scenariste Nedžada Begovića jedno je od najsnažnijih i najpotresnijih filmskih svjedočanstava o ratu u Sarajevu, ispričano iz perspektive najranjivijih – djece. Nastao usred opsade, film predstavlja kratku, ali preciznu i emotivnu filmsku ekspertizu zločina počinjenog nad najmlađima u gradu pod granatama.
Begović film gradi jednostavnim, ali duboko uznemirujućim postupkom: kroz dječiju igru, asocijacije i pitanja o snovima, strahovima i najtežim trenucima. Djeca govore tiho, nenametljivo, bez patetike, a upravo u toj neposrednosti otkrivaju se duboki psihološki ožiljci koje je rat ostavio. Njihovi odgovori svjedoče o gubicima, smrti najbližih, ranjavanjima i svakodnevnom životu pod granatama i snajperima.
Junaci filma nisu klasični ratni heroji, već djeca, svojevrsni superheroji i heroine preživljavanja. Njihova snaga ne ogleda se u spektaklu, nego u sposobnosti da govore, da sanjaju i da se nadaju uprkos svemu. Film je fragmentaran i služi kao upozorenje, tek kao naznaka razmjera zločina i koncentracije nasilja kojem su djeca bila izložena.
Film je realiziran u izuzetno teškim ratnim okolnostima, u martu 1994. godine, u produkciji SAGA FILM-a. Za film su radili istaknuti autori sarajevske ratne kinematografije: Ahmed Imamović (kamera), Almir Kenović (montaža), Fuad Mulahasanović (ton), dok su producenti bili Ismet Arnautalić i Ademir Kenović.
Završnica filma ostaje duboko urezana u pamćenje gledatelja. Riječi jedne djevojčice, izgovorene bez dramatizacije, sažimaju cijeli smisao filma:
„Najviše bi volila da bude mir i da se sve ovo popravi i da Sarajevo bude ljepše nego što je bilo. Ne samo Sarajevo, već i cijela Bosna i Hercegovina. Volila bih da više nikad ne bude rata.“
Film Rat u djeci ostaje trajni dokument vremena i moralno svjedočanstvo koje podsjeća da rat ne prestaje kad utihnu granate – on nastavlja živjeti u djeci koja su ga preživjela.
Tokom agresije na Sarajevo, naselje Sokolje našlo se na jednoj od najizloženijih linija grada. Smješteno na rubu sarajevske kotline, Sokolje je u ratnim godinama bilo gotovo neprekidno izloženo granatiranju, snajperskoj vatri i sistematskom razaranju. U periodu od 1992. do 1995. godine više od 90% naselja bilo je uništeno ili teško oštećeno; gotovo da nije postojala kuća koja nije bila pogođena. Rat je ovdje ostavljao trag ne samo na arhitekturi, nego i na svakodnevnom životu stanovnika, koji su u razorenom prostoru pokušavali sačuvati elementarne oblike egzistencije.
Sokolje nije bilo samo mjesto stradanja, već i prostor otpora. Njegovi stanovnici su, uz pripadnike Armije Republike Bosne i Hercegovine, učestvovali u odbrani grada, zbog čega je naselje 8. juna 1993. godine, na inicijativu gradonačelnika Sarajeva Muhameda Kreševljakovića, a odlukom Skupštine grada Sarajeva, dobilo naziv „Naselje heroj“. Taj naziv nije bio simboličan gest bez pokrića, već priznanje za izuzetnu ulogu ovog naselja u odbrani Sarajeva.
Razaranje Sokolja imalo je i snažnu simboličku dimenziju. Gubitak krova nad glavom značio je gubitak osnovne sigurnosti: zaštite od granata, ali i od kiše, hladnoće i vjetra. Krov je u ratu postao linija razgraničenja između privremenog skloništa i potpunog gubitka doma. U tom smislu, razrušeni krovovi Sokolja postali su snažan vizuelni znak ratne destrukcije, ali i svjedočanstvo o upornosti ljudi koji su, uprkos svemu, ostajali u svojim kućama.
Upravo iz te potrebe da se razaranje sačuva od zaborava, ali i da mu se pronađe dublji smisao, nastala je izložba „Krovovi naselja heroja Sokolje u ratu“, otvorena 2014. godine u Sarajevskom ratnom teatru, u okviru programa Modul Memorije Festivala MESS. Autor izložbe, stanovnik Sokolja, ratni borac i svjedok stradanja naselja, a nakon rata kamerman TV Sarajevo, kroz 70 crno-bijelih fotografija bilježi razorene krovove kuća u ulicama Braće Šimić, Svetozara Kosorića, Paška Romca i Sokolje.
Fotografije nisu bile tek dokumenti razaranja. Postavka izložbe bila je oblikovana u formi krova, uokvirena motivom tradicionalnog bosanskog prozora zelene boje, dok je crvena folija, materijal koji je tokom rata često bio jedina zaštita od kiše i snijega, dominirala kao podsjetnik na improvizovana rješenja preživljavanja. Na taj način, krovovi su postali i metafora: za izgubljeni dom, ali i za ljudsku potrebu da, čak i u ruševinama, uspostavi red i u najtežim uvjetima oblikuje pamćenje, a bolu da smisao.
Završetak ove priče o Sokolju upravo kroz umjetnički čin izložbe pokazuje jednu od ključnih karakteristika ratnog iskustva Sarajeva: sklonost ljudi da u destrukciji prepoznaju ne samo nužnost dokumentiranja radi sjećanja, nego i potrebu da se u ruševinama traži smisao.
Život pod opsadom Sarajeva zahtijevao je iznimnu snalažljivost i kreativnost. Kada su nestajali osnovni resursi poput struje, tople vode ili plina, stanovnici su pronalazili inovativne načine da prežive i zadrže svakodnevni ritam. Izrađivali su improvizirane peći, svjetiljke, uređaje za grijanje i proizvodnju struje – male civilizacije unutar velikog haosa.
Peći i improvizovana kuhinja bile su među prvim inovacijama. Šerpe su se pretvarale u roštilje, bolnički ormarići u peći, a cijevi za kanalizaciju i bojlere su transformisani u improvizovane štednjake. Male limene konzerve korištene su za brzu pripremu kafe ili čaja, dok su kandila i naftarice služile kao svjetiljke. Svijeće od ostataka, plinske svjetiljke i solarne lampe – tzv. „soroške“ – pružale su osnovno osvjetljenje, često povezano s biciklom ili ručnim mehanizmima za proizvodnju struje.
Transport i voda također su zahtijevali domišljatost. Kolica su se pravila od stolova, sanki ili gajbi, dok su čekrci olakšavali izvlačenje vode i zemlje s viših spratova. Punjenje guma i lopti plinom služilo je za skladištenje energije za dane kada je opskrba bila ograničena.
Energetske inovacije bile su fascinantne. Trim-bicikli i obični bicikli korišteni su za napajanje radija i televizora, vjetrenjače i hidrocentrale pokušavale su proizvoditi struju, a mini-usisivači i telefonske žice pretvarani su u improvizovane izvore napajanja. Preslice, uobičajene za predenje vune, postale su generatori struje za kućne uređaje.
Ovi izumi, nastali iz nužde, pokazivali su ne samo snalažljivost, već i duh Sarajlija – uporni i kreativni u očuvanju svakodnevnog života i ljudskog dostojanstva usred opsade. Svaki od ovih predmeta nosio je priču o preživljavanju, zajedništvu i inovaciji koja je bila više od zanata – bila je umjetnost opstanka.
Udruženje književnika Bosne i Hercegovine, pod nazivom Udruženje književnika, osnovano je 8. septembra 1945. godine, kada je održana osnivačka skupština i izabrana prva uprava: Marko Marković (predsjednik), Isak Samokovlija (potpredsjednik), Skender Kulenović (sekretar) i Emil Petrović (blagajnik). Sud časti činili su Nika Miličević, Rizo Ramić, Ilija Kecmanović i Miroslav Feldman. Od samih početaka, udruženje je imalo multinacionalni karakter, s podružnicama u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Banjaluci, Zenici i Bihaću.
Ratna dešavanja i opsada Sarajeva (1992–1995) dovela su do promjena u organizacionoj strukturi. Grupa od 35 pisaca, različitih nacionalnosti i članova dotadašnjeg Udruženja književnika SRBiH, 17. maja 1993. godine osnovala je Društvo pisaca Republike BiH, koje je aktivno djelovalo tokom cijelog perioda ratnog stanja. Jedan od osnivača Društva bio je Zlatko Topčić.
Društvo je imalo ključnu ulogu u očuvanju književnog stvaralaštva tokom opsade: osnovalo je i izdavalo književni časopis Život, koji je kasnije preuzela izdavačka kuća Svjetlost te je organizovalo internacionalnu manifestaciju Sarajevski dani poezije. Festival je osnovan s ciljem očuvanja i unapređenja literarno-estetskih i literarno-etičkih standarda pisane riječi u Bosni i Hercegovini. Unatoč teškim uslovima opsade, festival se redovno održavao, simbolizujući otpor kulturi nasilja i dokazivanje da umjetnost može opstati i u najtežim vremenima.
Pisci članovi Društva predstavljali su svoje stvaralaštvo i Bosnu i Hercegovinu na dostojanstven i reprezentativan način, prenoseći istinu o događajima rata i dokazujući da su principi multinacionalnosti i demokratičnosti ostali nepoljuljani. Pisac Mile Stojić je jednom prilikom rekao:
“Gotovo svaka rasprava o pjesništvu danas počinje pitanjem – čemu pjesnici u oskudnu vremenu? Grad Sarajevo kao malo koji grad na ovom planetu ima odgovor na to pitanje – pisati uprkos oskudici, nevremenu i pustošenju te darovati svoju raskoš sveopćem siromaštvu svijeta.”
U odnosu na to, Stojić objašnjava: “I u vremenima opsade u Sarajevu su odzvanjali stihovi. U dobru je lako dobar biti, ali u zlim vremenima naše riječi drugačije odzvanjaju, a naše pjesme malo ko sluša. Ipak, Sarajevo se tih mračnih godina bilo pretvorilo u planet poezije.”
Društvo pisaca RBiH i Sarajevski dani poezije tokom opsade pokazali su da kultura može biti oblik otpora, dokumentovanja i moralne podrške. Poezija i književnost nisu bile samo umjetnički izraz, već i sredstvo očuvanja identiteta, multinacionalnog dijaloga i nade u bolju budućnost.
Sarajevska Vijećnica, jedan od najljepših i najreprezentativnijih objekata iz austrougarskog perioda, prvobitno izgrađena za potrebe gradske uprave, otvorena je 20. aprila 1896. godine. Tokom svoje duge historije preživjela je Balkanske i dva svjetska rata, a nakon Drugog svjetskog rata postala je sjedište Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine. U njoj su čuvani dokumenti, knjige, časopisi i rukopisi od neprocjenjive vrijednosti, koji svjedoče o historiji, kulturi i državnom kontinuitetu Bosne i Hercegovine.
Noć sa 25. na 26. august 1992. godine označila je jednu od najmračnijih epizoda u historiji Sarajeva. Vijećnica je, tokom opsade grada, pogođena granatama ispaljenim s neprijateljskih položaja koji su se nalazili na brdima oko opkoljenog Sarajeva. Namjera napada bila je jasna: uništiti kulturno naslijeđe, memoriju i identitet jednog naroda i države.
U požaru je nestao Katalog Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH, oko 90 posto knjižnog fonda te neprocjenjivi rukopisi i dokumenti. Procjenjuje se da je vatrena stihija progutala oko dva miliona knjiga i 300 rukopisa, čime je uništena ogromna količina nacionalnog blaga. Vatrogasci zajedno s građanima Sarajeva i uposlenicima biblioteke hrabro su pokušavali spasiti barem dio knjiga, iznoseći ih iz objekta dok su bili izloženi konstantnoj snajperskoj vatri. Dijelovi papira i knjiga, spaljenih u plamenu, završili su na ulicama okolnih naselja, svjedočeći o dimenzijama tragedije.
Vijećnica je izgorjela u samo nekoliko sati. Vatrogasci i građani činili su sve što je bilo moguće da ugase požar, ali unutrašnjost objekta bila je nepopravljivo uništena. Ovaj barbarski čin ostavio je dubok emotivni trag: za Sarajevo i njegove stanovnike, 25. august 1992. godine postao je simbol gubitka kulturnog identiteta i intelektualnog bogatstva zemlje. Nedvojbeno je bilo da je Vijećnica napadnuta i spaljena, simbol pismenosti i kulture svih naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine.
Vatrena stihija uništila je gotovo 80 posto bibliotečkog fonda, ali duh Sarajeva i njegovih stanovnika nije uništen. Vijećnica je godinama bila simbol surovog rata, opsade i stradanja kulture, sve dok obnova nije završena 18 godina kasnije, kada je objekt svečano otvoren 9. maja, na Dan pobjede nad fašizmom.
Događaj kada je zapaljena Vijećnica ostaje trajni podsjetnik na značaj očuvanja kulturnog naslijeđa, hrabrost građana i snagu umjetnosti u vremenima opasnosti i destrukcije. Njena kupola i fasada danas svjedoče o stradanjima prošlosti, ali i o obnovljenom životu i ljepoti Sarajeva.
Agresija na Bosnu i Hercegovinu (1992–1995) nije bila usmjerena samo na teritoriju i stanovništvo, već je imala obilježja sistematskog kulturocida. Uz razaranje gradova, vjerskih i historijskih spomenika, na udaru se našao i Univerzitet u Sarajevu, kao jedna od ključnih institucija znanja, identiteta i kulturnog kontinuiteta zemlje.
Opsada Sarajeva zatekla je Univerzitet u trenutku njegove modernizacije i reforme nastavnih i naučnih programa. Četverogodišnje granatiranje i razaranja gotovo su u potpunosti uništili materijalnu osnovu Univerziteta, građenu više od četiri decenije. Univerzitetske zgrade, laboratorije, oprema i bibliotečki fondovi bili su spaljeni, opljačkani ili teško devastirani. Od 22 visokoškolske ustanove u Sarajevu, četiri su potpuno ostale bez svojih zgrada, dok je većina ostalih pretrpjela teška oštećenja.
Posebno tragičan gubitak bilo je uništenje Univerzitetske biblioteke u Vijećnici, kao i Orijentalnog instituta, čime je zauvijek izgubljen neprocjenjiv dio pisane memorije Bosne i Hercegovine. Uništeni su i studentski domovi, restorani i zdravstvene ustanove Univerziteta, što je dodatno ugrozilo svakodnevni život studenata i zaposlenih. Ukupna materijalna šteta procijenjena je na oko 90 miliona američkih dolara.
Razaranja su pratili i ljudski gubici. Univerzitet je tokom rata izgubio veliki dio svog nastavnog i stručnog kadra: poginulo je više desetina zaposlenih, dok je broj nastavnika i saradnika gotovo prepolovljen. Broj studenata smanjen je sa oko 32.000 prije rata na manje od 9.000 sredinom opsade.
Uprkos svemu, Univerzitet u Sarajevu nije prestao s radom. Nastava se odvijala u podrumima, improviziranim prostorima i pod stalnom prijetnjom granata. Održavanje akademskog života u tim uslovima predstavljalo je čin intelektualnog otpora i očuvanja dostojanstva. Entuzijazam, patriotizam i predanost nastavnika i studenata omogućili su da Univerzitet preživi opsadu i sačuva svoju temeljnu misiju.
Destrukcija Univerziteta u Sarajevu tako ostaje jedan od najočitijih primjera napada na znanje, kulturu i budućnost jednog društva, ali i svjedočanstvo da se čak i u najtežim okolnostima obrazovanje može održati kao oblik otpora i nade.
Tokom opsade Sarajeva (1992–1995), muzika je igrala važnu ulogu u podizanju svijesti svijeta o stradanjima Sarajlija i solidarnosti sa njima. Među mnogim, jedan od najprepoznatljivijih simbola te solidarnosti sa Sarajevom bio je Luciano Pavarotti — legendarni italijanski tenor i humanitarac.
U godinama agresije na Bosnu i Hercegovinu, Pavarotti je u Modeni organizovao niz humanitarnih koncerata Pavarotti & Friends, čiji su prihodi bili namijenjeni pomoći žrtvama rata. Posebno je značajan bio koncert održan 12. septembra 1995. godine, posvećen djeci Bosne i Hercegovine, a na kojem su učestvovali brojni svjetski muzičari poput Bona Voxa, The Edgea, Briana Enoa… Ti koncerti nisu bili samo muzički događaji, već snažne poruke solidarnosti i otpora ravnodušnosti svijeta.
Iz tog kruga nastala je i pjesma „Miss Sarajevo“, koju potpisuju U2 i Brian Eno, a u kojoj Pavarotti izvodi snažan operni solo. Pjesma je inspirisana stvarnim događajem, izborom za Miss opkoljenog Sarajeva, i postala je globalni simbol otpora, dostojanstva i hrabrosti sarajevskih žena, utjelovljenih u liku Inele Nogić. Objavljena 1995. godine, pjesma je dosegla visok plasman na evropskim top-listama i dodatno skrenula pažnju svijeta na stanje u opkoljenom gradu.
Pavarottijeva pomoć Bosni i Hercegovini nije ostala samo na simboličkom nivou. Lično je podržao i finansirao izgradnju Muzičkog centra Pavarotti u Mostaru, s ciljem da mladim, talentiranim ljudima iz ratom pogođene zemlje pruži prostor za razvoj i novu šansu. Zbog njegovom cijelokupnog angažmana, Grad Sarajevo ga je 2006. godine proglasio počasnim građaninom.
Luciano Pavarotti preminuo je u svom domu u Modeni, ostavivši iza sebe neizbrisiv trag u historiji svjetske muzike, ali i u sjećanju Bosne i Hercegovine. Jedan od njegovih posljednjih nastupa bio je na otvaranju Zimskih olimpijskih igara u Torinu 2006. godine, gdje je izveo „Nessun dorma“. Sudbina je htjela da jedan od njegovih posljednjih planiranih koncerata bude upravo u Sarajevu, u aprilu iste godine, ali je zbog pogoršanog zdravstvenog stanja taj nastup otkazan.
Za Sarajevo, Pavarotti ostaje više od muzičke legende. On je bio simbol ljudskosti, čovjek koji je u vremenu razaranja izabrao humanost, umjetnost i solidarnost, pokazujući da muzika može biti glas savjesti svijeta. Upravo to, Pavarottija čini jednim od najprepoznatljivijih simbola globalne solidarnosti sa Sarajevom pod opsadom.
Sarajevo, 1994. godina. Grad je bio u opkoljenju, život je tekao pod granatama, a svakodnevica je bila borba za opstanak. U toj ratnoj stvarnosti, jedna žena – Meliha Varešanović – postala je simbol hrabrosti i otpora. Njenu priču zauvijek je zabilježio britanski fotoreporter Tom Stoddart, koji je tog proljeća snimio fotografiju koja će obići svijet: Meliha, odjevena u šarenu haljinu s ljubičasto-plavim ružama i sandalama s visokom štiklom, dostojanstveno korača kroz sarajevsku Dobrinju, pored zaklona od vreća pijeska.
Fotografija, danas poznata kao „Žena iz Sarajeva“, postala je simbol prkosa i elegancije u vremenu kada su strah, glad i smrt bili svakodnevica. Meliha se tada nije ni osvrnula na kameru – išla je na posao, obučena u najbolje što je imala. Taj hod, taj stav i ta tiha odlučnost pretvorili su običan trenutak u univerzalnu poruku otpora.
Tom Stoddart je tokom opsade Sarajeva proveo gotovo četiri godine, svjedočeći snazi žena koje su, uprkos granatama, izlazile po vodu i hranu, čuvajući dostojanstvo kao posljednju liniju odbrane. Upravo zato je fotografija Melihe Varešanović za njega nadrasla dokument vremena i postala jedna od najvažnijih u njegovoj karijeri.
Njena snaga prepoznata je i decenijama kasnije. Kada je Stoddart obilježavao 50 godina rada, odlučio je da baš ova fotografija bude naslovnica njegove knjige „Izvanredne žene: Slike hrabrosti, izdržljivosti i prkosa“. Time je „Dama s Dobrinje“ postala lice čitavog opusa posvećenog ženama koje su se, širom svijeta, suočavale s ratom, siromaštvom i nepravdom.
Značaj ove fotografije prepoznala je i Angelina Jolie, koja je napisala predgovor knjige. Slika žene iz opkoljenog Sarajeva ostavila je snažan utisak na nju još ranije, u vrijeme kada je radila na svom filmu o ratu u Bosni i Hercegovini. Fotografija je za Jolie, kao i za milione drugih, predstavljala sažetak onoga što Sarajevo jeste bilo pod opsadom – ranjivo, ali nepokoreno.
„Žena iz Sarajeva“ danas je mnogo više od ratne fotografije. Ona je vizuelni dokaz da dostojanstvo može biti oblik otpora, da elegancija može postati prkos, i da jedan hod kroz opkoljeni grad može prerasti u trajni simbol hrabrosti. U tom smislu, Meliha Varešanović nije samo lice s fotografije – ona je kolektivno sjećanje Sarajeva koje je odlučilo da preživi.
Nedžad Ibrišimović (1940–2011) ostao je upamćen kao jedan od najsnažnijih glasova bosanskohercegovačke književnosti, ali i kao dobrinjski borac, koji je rat proveo u opkoljenom Sarajevu, dijeleći sudbinu grada i njegovih ljudi. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, Ibrišimović nije napustio Dobrinju, jedno od ključnih mjesta odbrane grada, gdje je bio pripadnik Treće čete Prve dobrinjske brigade Prvog bataljona, aktivno učestvujući u odbrani svoje zemlje.
U tekstu Papovka, jasno opisuje svoj ratni identitet:
„Moje su oči uprte u borca Armije Republike Bosne i Hercegovine. Sve moje hrli samo njemu. Sve valjano što Bosna i Hercegovina može iz sebe iznjedriti sustiče se u Oružanim snagama. A ne bude li tu, neće biti nigdje.“
„Kad papovku prislonim uz obraz, moja se pamet najednom razbistri i više nema riječi kojom bi me ponovo porobili.“
„Bosna se brani. Dok god se borim, ja sam, hvala Bogu, dobro, a ako pobijedimo, bit ću sretan.“
Istovremeno, Ibrišimović je u Dobrinji pokazivao da kultura nije luksuz nego oblik otpora. Bio je inicijator i organizator kulturnih programa, među kojima je jedna od prvih ratnih manifestacija bila izložba grbova Bosne i Hercegovine 1992. godine. Vodio je rad KZB „Preporod“ na Dobrinji. U ratnim godinama napisao je i svoju Knjigu Adema Kahrimana, a koju je čitao i preko talasa sarajevskog radija, dajući stanovnicima grada duhovno utočište i podsjećajući ih na vrijednost umjetnosti čak i u najtežim trenucima.
Njegova ratna i kulturna angažovanost isprepliću se u njegovim djelima: od pripovijetki i pjesama nastalih tokom rata, poput Zambaci moje duše, do članaka i intervjua objavljenih iza rata u Te Ruhani i šejtani, Ibrišimović je stalno pronalazio način da heroizam boraca, patnje grada i duh Bosne pretoči u književnost. U tekstu o herojima 7. muslimanske brigade piše:
„Samo našom pobjedom šehidi nam mogu odvezati ruke i noge i lica ozariti osmijesima, a pobjeda se ne događa baš svaki dan, a i kada se dogodi ne traje neprekidno. I zato treba pobijediti opet.“
Nedžad Ibrišimović je bio pisac i borac u punom smislu riječi: s puškom u ruci štitio je Dobrinju, a istovremeno organizirao kulturni život, čuvajući identitet, memoriju i nadu svojih sugrađana.
Nedžad Ibrišimović bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, član Udruženja likovnih umjetnika BiH od 1982. godine, autor deset samostalnih izložbi, predsjednik Društva pisaca BiH (1993–2001) i glavni urednik časopisa Život (1995–1998). Njegova djela prevođena su na brojne jezike – češki, turski, albanski, engleski, francuski, španski, njemački i italijanski, a posebno mjesto zauzima roman Vječnik, jedno od najznačajnijih djela savremene bosanskohercegovačke književnosti.
Ibrišimovićev ratni i umjetnički put potvrđuje da se održavanje duha i odbrana zemlje mogu ispreplitati, a istinski heroizam nastaje tamo gdje hrabrost i kultura hodaju zajedno. Kao dobrinjski borac, branio je riječ, pamćenje i identitet, ostavljajući poruku da ni u najtežim vremenima duh ne smije kapitulirati.
Saudin Bećirević predstavlja rijedak fenomen u historiji Bosne i Hercegovine: mladi vojnik koji je u najtežim trenucima rata istovremeno branio svoj grad i zapisivao istinu o životu pod opsadom. Rođen 1973. godine u Humu kod Foče, rat ga je zatekao kao srednjoškolca, a ubrzo je postao pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine. Njegova uloga nije bila samo borbena – bila je i svjedočka, zapisivačka, gotovo književna.
Ono što izdvaja Bećirevića jeste sposobnost da ratne događaje prenese kroz ličnu perspektivu običnog vojnika i civila, pokazujući svakodnevnu hrabrost, strah, glad i snalažljivost. Njegovi dnevnici, koji su kasnije pretočeni u knjigu Bore oko očiju, nisu samo memoari; oni su dokument jednog vremena, svjedočanstvo o ljudima koji su živjeli, patili i preživljavali u nemogućim okolnostima. Knjiga predstavlja ispunjenje obećanja datog poginulom prijatelju i postaje sredstvo očuvanja kolektivnog sjećanja.
Fenomenu Saudina Bećirevića pridaje se i važnost njegove višestruke uloge: dok mnogi pamte rat kroz strategije, političke odluke i događaje, Bećirević pokazuje rat kroz mikrohistoriju – sitne, ali ključne trenutke ljudske svakodnevice. Njegova sposobnost da u jednoj ruci drži olovku, a u drugoj pušku, simbolizuje spoj borbe i dokumentovanja, hrabrosti i refleksije, fizičke i intelektualne borbe.
Knjiga Bore oko očiju postala je kulturni fenomen. Iako je podrška medija i institucija bila ograničena, njena popularnost među čitaocima pokazuje koliko je Bosni i Hercegovini značilo svjedočanstvo običnog vojnika. Bećirević je, kroz svoj rad, postavio pitanje kako se pamti rat i ko određuje kolektivno sjećanje. Njegova priča nadilazi lični dnevnik – ona je podsjetnik da istoriju grade ne samo vojne pobjede i političke odluke, nego i ljudske priče, hrabrost i integritet pojedinaca.
Fenomenu Saudina Bećirevića može se pristupiti i kao kulturnom i simboličkom: on je junak koji piše, svjedok koji dokumentuje, vojnik i historičar u jednoj osobi. Njegova knjiga i blog predstavljaju trajni zapis o ratu, o Sarajevu i Bosni i Hercegovini, o ljudima koji su u nemogućim okolnostima tražili smisao, nadu i istinu. U ovom kontekstu, Saudina Bećirevića možemo opisati kao vojničku olovku, simbol snage i pamćenja, i kao podsjetnik da historija opstaje kroz riječi onih koji su je proživjeli.
19. juna 1994. godine, u razrušenoj sarajevskoj Vijećnici, pod svakodnevnom paljbom s okolnih brda, održan je nezaboravni koncert Sarajevske filharmonije pod dirigentskom palicom Zubina Mehte. U izvedbi Mozartovog “Requiema”, nastupili su svjetski poznati solisti: Jose Carreras, Ruggero Raimondi, Cecilia Gasdia i Ildiko Komlosi. Koncert je održan pod sloganom „Za bolji svijet“, simbolično šaljući poruku nade i otpora usred rata.
Svojim nastupom orkestar i solisti podsjetili su na tragediju Sarajeva i Bosne, grada koji je pod opsadom u prethodne dvije godine brutalnog bombardiranja od strane velikosrpskih fanatika, izgubio desetine hiljada civila, uključujući mnogu djecu.
Atmosferu izvedbe Zubin Mehta opisao je riječima: „Svi smo potpuno shrvani onim što smo ovdje vidjeli… Kad je refren ‘Amen’ zapjevao, bio sam suznih očiju.“
Mehta je tom prilikom podsjetio i cijeli svijet da su mnogi članovi sarajevskog orkestra poginuli ili umrli tokom opsade, što je dodatno naglasilo emotivnu težinu koncerta.
Tenor Jose Carreras o koncertu je rekao: „Ovo je prava privilegija za nas, pokazati ljudima iz ovog dijela svijeta da međunarodna zajednica stoji iza njih.“ Za one koji su posjetili, ili gledali ovaj koncert na televiziji, atmosfera je izgledala nadrealno. Orkestar u, do temelja spaljenoj Vijećnici, je sa svakom odsviranom notom davao neko novo značenje pretvarajući ruševine i mjestom sjećanja i nade. Muzika se širila gradom kroz polupane prozore Vijećnice.
Ovaj događaj ostaje upamćen kao jedno od najemotivnijih muzičkih svjedočanstava rata u Sarajevu, gdje umjetnost i humanost nastaju usred razaranja i bola.